Erich Fromm: Anatomija ljudske destruktivnosti - Dnevne

Erich Fromm: Anatomija ljudske destruktivnosti

Da bi preživio, čovjek mora zadovoljiti svoje tjelesne potrebe i njegovi ga instinkti motivišu da djeluje u korist svog opstanka. Kada bi njegovi instinkti određivali najveći dio njegovog ponašanja, on ne bi imao posebnih problema u životu i bio bi “zadovoljna krava”, pod uslovom da dobija obilnu hranu. Ali čovjeka ne usrećuje samo zadovoljenje njegovih organskih nagona, niti ono garantuje njegovo zdravlje. Njegov problem nije u tome da prvo zadovolji svoje fizičke potrebe, a tada, kao vrstu luksuza, razvija svoje strasti ukorijenjene u karakteru. Ove druge su prisutne od samog početka njegove egzistencije i često imaju čak veću snagu od njegovih organskih nagona.

Kada posmatramo individualno i masovno ponašanje, nalazimo da želja za zadovoljenjem gladi i seksa čini samo manji dio čovjekove motivacije. Glavni motivi čovjeka su njegove racionalne i iracionalne strasti: težnja za ljubavlju, nježnošću, solidarnošću, slobodom i istinom kao i nagon za vladanjem, podređivanjem, destruiranjem; narcisoidnost, pohlepa, zavist, ambicija. Te ga strasti pokreću i uzbuđuju; one su građa od koje su sačinjeni ne samo snovi, već sve religije, mitovi, drame, umjetnost – ukratko, sve što život čini smislenim i življenje vrijednim. Ljudi koji su motivisani tim strastima rizikuju svoje živote. Oni mogu počiniti samoubistvo kada im ne uspije doseći cilj svojih strasti; ali ne počine samoubistvo zbog nedostatka seksualnog zadovoljstva, pa čak ni zbog gladovanja. No, bilo da su gonjeni mržnjom ili ljubavlju, snaga ljudske strasti ostaje ista.

Prvu od sugestija mogu proučiti jedino neurofiziolozi. S obzirom na to da mozgu neprestano treba uzbuđenje moguće je zamisliti da ta potreba zahtijeva postojanje težnji iz strasti jer jedino one zadovoljavaju neprestano uzbuđenje.

Druga hipoteza leži u jedinstvenosti ljudskog iskustva. Činjenica da je čovjek svjestan sebe, svoje nemoći i izolacije, izgleda da mu onemogućava život pukog objekta. Sve to je, naravno, bilo dobro poznato većini mislilaca, dramaturga i romanopisaca tokom cijele istorije. Može li se stvarno zamisliti da je zbor iz drame o Edipu frustracija Edipove seksualne želje za njegovom majkom? Ili da bi Shakespeare mogao napisati Hamleta usredotočenog na seksualnu frustraciju glavnog junaka drame? Ipak upravo to, izgleda, zamišljaju klasični psihoanalitičari, a s njima i drugi savremeni redukcionisti.

Čovjekovi nagoni su neophodni, ali trivijalni; čovjekove strasti, koje objedinjavaju njegovu energiju u traganju za njegovim ciljem, pripadaju području odanosti ili svetosti. Sistem trivijalnog je onaj koji omogućuje fizički opstanak; sfera “svetoga” je sfera življenja s one strane fizičkog opstanka – to je sfera uz koju čovjek vezuje svoju vjeru, često svoj život, sferu u kojoj su ukorijenjene njegove najdublje motivacije, one koje život čine vrijednim.

U pokušaju da transcenduje trivijalnost svog života čovjek je gonjen u potragu za avanturama, želi gledati preko, čak i preći ograničenja ljudske egzistencije. To velike vrline i velike poroke, stvaranje kao i destrukciju, čini tako uzbudljivim i atraktivnim. Heroj je onaj ko ima hrabrosti bez straha i sumnje doći do granica. Prosječan čovjek je heroj čak i u svom neuspjelom pokušaju da bude heroj; on je motivisan željom da stvori neki smisao svog života i strašću da ide onoliko daleko koliko on može do granice strasti.

Ovoj viziji je potrebno važno ograničenje. Pojedinci žive u društvu koje im pruža dovršene uzorke koji pretenduju da daju značenje njihovim životima. U našem društvu im je, na primjer, rečeno da uspjeti zaraditi, uzdizati porodicu, biti dobar građanin, konzumirati robe i zadovoljstva daje smisao životu. Ali dok za većinu ljudi ta sugestija djeluje na nivou svijesti, oni ne dosežu istiniti osjećaj smislenosti, niti imaju svoje središte u sebi. Sugerisani uzorci postaju slabi i sve češće ne uspijevaju. Da se to događa danas na vrlo širokom planu, dokazuje sve veće odavanje drogama, pomanjkanje istinskog interesa za bilo što, pad intelektualnog i umjetničkog stvaralaštva i porast nasilja i destruktivnosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *