Jergović: 1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine - Dnevne

Jergović: 1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine

Sutradan, u srijedu 9. ožujka, u 11 sati i 17 minuta pali se crveno svjetlo na raskrižju ulica Generala Ždanova i Bulevara revolucije u Beogradu. Službeni automobil turske ambasade drugi je ili treći u redu. Četiristo metara niže zgrada je ambasade, automobil se zaputio prema Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove. Žurno mu, s dvije strane ulice, prilaze dvojica mladića, jedan pokušava razbiti desno stražnje staklo. Ne uspijeva. Drugi puca u vozačko staklo i ranjava vozača. Prvi puca u čovjeka na stražnjem sjedalu. Puca dvaput: jednim metkom ga pogađa u rame, drugim u sljepoočnicu.

Sve ovo traje jedva tri, možda i četiri sekunde, nakon čega dvojica mladića, sada već atentatora, počinju trčati. Prati ih vika ljudi. Jedni znaju što se dogodilo: dvojica koja bježe pucala su u auto zaustavljen na semaforu! Drugi ne znaju ništa, ali i oni viču, i oni se daju u trk. Mijenja se dinamika ulice, mijenja se dinamika jednoga beogradskog kvarta, preobražavaju se prostor i vrijeme, a prizori svakodnevice najednom urastaju u povijest, onu veliku koja još uvijek ne sluti značenje događaja, i onu malu u koju se smrtno pogođenog čovjeka na stražnjem sjedištu i lakše ranjenog vozača, te dvojice mladića koji sad pokušavaju pobjeći, pa trče ulicom grada koji ne poznaju, uključujemo i mi ostali, koji u tom času, dan nakon Osmoga marta, ne znamo što se dogodilo, ali uskoro ćemo saznati, na popodnevnim i večernjim vijestima i u sutrašnjem novinama, a događaj će se, u vremenu koje je nailazi, mijenjati, transformirati i nadrastati sudbine svih aktera i ono što se doista dogodilo, pa se pretvarati u mit i u metaforu. Tako će ući u naše misli i u jezik, kao što metak ispaljen iz pištolja, nakon što probije kost, prolazi kroz čovjekov mozak, lako i meko, te ga pretvara u nešto drugo.

U tom trku niz Bulevar, pa prema Tašmajdanskom parku, sudjeluju građani, već mnogo njih. Miješaju se s onima koji nailaze s druge strane, dio su dinamike druge ulice i kvarta, i ne znaju što se događa, pa postaju statisti u nekom drugdje započetom ratu. Negdje tu je već i milicija? Ili milicije nema? Građanin – kasnije će biti rečeno: milicioner izvan dužnosti! – vadi pištolj iz džepa civilnog mantila, trči i puca s mjesta na kojem je danas predstavništvo Air Serbije, a u to vrijeme bila je tu poslovica JAT-a, Jugoslovenskog aviotransporta. Metak je Harutjuna Krikora Levonijana pogodio u leđa, oštetio mu dio kralježnice preko kojeg se pokret prenosi u donje dijelove tijela, pa je mladić ostao nepokretan ležati. Između trenutka u kojem je ispalio dva metka u čovjeka na stražnjem sjedištu i trenutka u kojem je zaustavljen u posljednjem koraku koji je u životu načinio nije moglo proći ni tri minute. Savršen je to primjer komprimiranja čovjekova subjektivnog vremena u životu: sve što se mladome Armencu, državljaninu Libanona, u životu važno dogodilo, odvija se u vremenu između trenutka u kojem grabi pištolj i puca u čovjeka na stražnjem sjedalu i trenutka u kojem zbog metka koji mu raznosi živac, i s njime nit saznanja o vlastitim nogama, pada na beogradski asfalt. Metak kojim je pogođen doslovno ga je pokosio, tako da je licem tresnuo o asfalt. Sedam zuba bilo mu je izbijeno, koji su činili protetički most, načinjen dvije godine ranije kod nepoznatog stomatologa u Bejrutu. Mladić je bio pri svijesti, krv mu je tekla iz usta, nešto je govorio. Jedan od svjedoka u istrazi tvrdi da je na čistom srpskom rekao: “Neću i ne mogu više.” Drugi svjedoci kažu kako je na engleskom rekao da je Armenac koji izvršava pravdu. Nijemi radoznalci skamenjeni nad njim stoje, ne znaju tko je ni što je, ali dotrčavaju oni koji znaju što se dogodilo, i počinju ga šutirati nogama. Spašava ga čovjek u mantilu, autoritativan, jednom rečenicom i gestom razmiče gnjevnu masu. Čučne uz mladića, i papirnom maramicom uzima pištolj koji mu je ispao iz ruke. Ništa mu ne govori, a što da mu i kaže kad ga je on upucao. Kako se osjeća taj čovjek, je li ponosan, što će misliti u vremenu koje nailazi? Ovo je 1983, ali što će o svemu ovom taj čovjek, koji je iz džepa izvadio pištolj i pucao na atentatora, misliti 1991?

U tim trenucima, dok leži na asfaltu, ustvari na kockama popločanom okretištu tramvaja broj 6, Levonijan je u tri minute svog života učinio sljedeće: smrtno je ranio turskoga ambasadora u Beogradu Galipa Balkara, koji će umrijeti dva dana kasnije, u 17 sati i 20 minuta po beogradskom vremenu, u petak 11. ožujka, jer će mu, kako je precizno navedeno u medicinskom izvještaju, “nakon kirurške intervencije uklanjanja metka, mozak nastaviti otjecati, a žile pucati, sve do konačnog smrtnog ishoda”. Nakon toga, već se na doslovno prvom koraku bijega sudario s domaćicom Zoricom Zolotić, koja umjesto da mu se sklanja s puta, ili da bježi glavom bez obzira, raskrilila se poput kakve superjunakinje, sve da zaustavi čovjeka koji je upravo ubio drugog čovjeka. Levonijan tad puca – što će njegova obrana na suđenju pokušavati da ospori! – ali metak samo okrzne ženinu glavu. Dovoljno da ga ona pusti, i da Levonijan pretposljednji put u životu potrči. No, dok ga prate povici “ubiše čoveka! držite ubicu”, ispred ulaza na adresi Bulevar revolucije 34, natrčava na Slobodana Brajovića, šezdesetjednogodišnjeg umirovljenog pukovnika JNA, s posljednjim radnim mjestom načelnika Vojnoizdavačkog zavoda. Brajović odguruje od sebe unuka, kojeg je izveo u šetnju, i Levonijana u trenutku kada je protrčavao pokraj njega lovi oko pasa, a prolaznik Milivoje Nikolić grabi ga u isto vrijeme za ruku s pištoljem. Čovjek koji bježi uvijek je barem dvostruko jači od onih koji ga gone, pa se atentator uspijeva izboriti, i ispaliti još jedan metak. Od tog će metka umirovljeni pukovnik Brajović ostati nepokretan u donjem dijelu tijela. Levonijan nakon toga pretrčava na drugu stranu Bulevara, prema parku, i biva pogođen. U te tri minute u koje biva komprimiran život jednoga dvadeset i trogodišnjeg mladića iz Bejruta, potomka pobijenih i protjeranih Armenaca, u njegov život i sudbinu bivaju nerazmrsivo i zauvijek upleteni životi i sudbine ovih ljudi: četrdesetsedmogodišnjeg Galipa Balkara, po zanimanju pravnika, rodom iz Istanbula, kojem je Ministarstvo vanjskih poslova bilo jedini poslodavac u životu, a mjesto ambasadora u Jugoslaviji, na koje je imenovan dvije godine ranije, prvo ambasadorsko mjesto i vrhunac diplomatske karijere; domaćica Zorica Zolotić, o kojoj nećemo ništa doznati, osim da je po tvrdnji iz optužnice postupala s viškom junaštva u gesti, dok se po riječima obrane slučajno našla na Levonijanovom putu, ali i na putanji metka koji je ispalio netko drugi; umirovljeni pukovnik Slobodan Brajović, kojeg je Levonijan učinio nepokretnim nepunu minutu prije nego što će i sam ostati nepokretan; pukovnikov unuk, kojemu ne znamo ime; milicioner izvan dužnosti, kojemu također ne znamo ime, koji je pucao na Levonijana. To petero ljudi, zajedno s njime, čine jednu zajedničku intimnu i obiteljsku povijest, koja potraje tri minute plus cijeli preostali život.

Drugi atentator, onaj koji je prvi pucao da razbije staklo na autu, pa je pogodio vozača auta, uspio je pobjeći. Uhvaćen je istoga 9. ožujka, malo poslje 19 sati, u Novom Sadu. Bio je brži, okretniji i snalažljiviji, imao je više sreće, bio je dvije godine mlađi, dvadeset jednogodišnji Rafi Aleksandar Elbekijan. Potrčao je prema Tašmajdanskom parku, gonjen od nekolicine razjarenih prolaznika. U jednom se trenutku okrenuo, pa je opalio, ne bi li ih rastjerao. Ali prasak metka ispaljenog iz pištolja usred vreve grada i vreve ljudskih živaca izbezumljenih i ponesenih onim što se dogodilo, ne znači ništa, ne uznemirava nikog. Nastavlja bježati, čini mu se da su gonitelji sve bliže i da ih ima sve više, pa ponovo pokušava pucati, ali pištolj se zakočio. Pokušava ga u trku otkočiti, pa se još jednom osvrće, i puca. U istrazi će reći da je htio pucati u zemlju, da zastraši progonitelje, ali metak se odbija i smrtno ranjava Željka Milivojevića, studenta strojarstva iz Inđije. Obrana će u procesu pred sudom insistirati da Elbekijan ni u kojem slučaju nije imao namjeru pucati u Željka Milivojevića, a onda i da njegov metak Milivojevića nije ni pogodio.

Pri Milivojevićevoj obdukciji, naime, sudska obducentica Snežana Veljković čini grešku, pa u protokol unosi da je projektil izvađen iz tijela ubojenog bio promjera 7 milimetara. U žalbi koju će nakon osuđujuće presude pisati Vrhovnom sudu, odvjetnik Srđa Popović – valjda i najčuveniji odvjetnik jugoslavenske epohe – naglašava da kalibar 7 milimetara ne postoji, ali da zato postoji vrlo blizak kalibar 7,65. A upravo tog kalibra je pištolj Crvena zastava, koji je dio službenog naoružanja jugoslavenske milicije. I metkom upravo tog kalibra ranjen je drugi atentator. Srđa Popović Vrhovnom sudu predstavlja verziju prema kojom je Željka Milivojevića slučajno pogodio isti onaj milicioner izvan službe. Ako slučajno nije on, onda je pucao čovjek koji istraga nije ni pokušala identificirati, a pojavio se niotkud i sjeo za upravljač ambasadorova automobila, te je obojicu ranjenika odvezao u bolnicu.

Popović je insistirao da je nemoguće da obducent načini toliku grešku da umjesto kalibra 9 milimetara – koji su ispaljivala obojica atentatora – u svom vještačenju prepozna kalibar 7,65 milimetara. Još je nevjerojatnije, tvrdio je advokat, da tu grešku upiše daktilograf. Doveo je u sumnju i iskaze vještaka iz beogradskoga SUP-a, koji su, protivno zakonu, balističko vještačenje proveli bez naloga istražnog suca. Ovim je obrana insinuirala da su lažirali postupak da zaštite kolegu koji je ubio čovjeka. Vrhovni sud odbio je argumente Srđe Popovića, uz ovakvo obrazloženje: “Ako se pošlo od pretpostavke da je obducent pogrešno izmerio prečnik projektila ili upisao pogrešno 7 mm umesto 7,65 mm, takvom prečniku nikako ne bi odgovarala dužina projektila od 15 mm što je obducent takođe konstatovao, jer je to skoro istovetna dužina ’duge devetke’, a projektil 7,65 mm kako je objasnio veštak, dužine je 11,7 mm.“

Sumnja je, međutim, ostala. Je li studenta strojarstva Željka Milivojevića, koji je, zajedno s drugima, nastojao životom obraniti načelo prema kojemu se na ulicama jednoga grada ne smiju ubijati ljudi, i ne smije se pucati u auto čiji putnici čekaju pred crvenim svjetlom, ubio milicioner, koji je izvan dužnosti pokušavao voditi računa o javnom redu i miru, ili ga je ubio Rafi Aleksandar Elbekijan, mladić iz Bejruta, kojeg je s Harutjunom Krikorom Levonijanom združila zajednička ideja, pa su vođeni njome došli ubiti turskog ambasadora u Beogradu? Bilo je to vrijeme u kojem nitko zapravo nije imao problem s tim što milicioneri izvan dužnosti naokolo šetaju naoružani. Heretično bi bilo i misliti o tome. Između milicionera koji s pištoljem u desnoj i papirnom maramicom u lijevoj ruci kleči uz čovjeka kojeg je ustrijelio, i štiti ga od pravedničke mase koja bi ga linčovala, i građana te zemlje, golem je jaz. Njegov svijet i naš svijet vremenski su razdvojeni, i tek će se 1991. na šokantan način spajati.

Vozač turskog ambasadora zove se Necati Kaya. Premda je naoružan golemim teškim magnumom, ni jednog se trenutka ne maša oružja. Lakše je ranjen, smrtno uplašen, zavukao se ispod upravljača i čeka da sve ovo prođe. Čuje zvukove koji dolaze od ranjenog ambasadora. Progovara li smrtno ranjeni čovjek? Krklja? Vođeni rasturenim živčanim sustavom, mišići mu se refleksno stežu i otpuštaju? Što se čuje u tom autu? O čemu misli Necati Kaya u svome smrtnom strahu, koji će ga trajno diskvalificirati za posao vozača štićene osobe, ali koji je, taj njegov strah, savršeno prirodan, mnogo bliskiji i shvatljiviji od tog bijesa, junačenja i strke slučajnih prolaznika, od reakcije milicionera u civilu, od junaštva djeda koji ostaje trajno nepokretan usred šetnje s unukom, jer je usred svoje mirne i tihe penzionerske svakodnevice doživio svetu objavu Sutjeske i Neretve, imperativ vlastitog žrtvovanja. Necati Kaya, koji će nakon svjedočenja na suđenju atentatorima iščeznuti iz povijesti i naših života, tako da ne možemo ni naslutiti što se s njim dalje zbiva, proveo je lijepo vrijeme služeći u turskoj ambasadi u Beogradu. Vjerojatno je naučio nekoliko domaćih riječi, konobari po kafanama na Skadarliji vjerojatno su ga po naški zvali Nedžad, vjerojatno je imao svoj dućan u kraju, svoje prodavače na pijaci… I onda je svega toga nestalo, a on je u velikoj povijesti i u izvještajima o atentatu jedini ostao ispod razine događaja. Nedostojan svoga magnuma 357. Ali jedini kojeg ćemo četrdeset godina kasnije do kraja razumjeti i suživjeti se s njegovim reakcijama. Na suđenju će, nesretnik, reći da nije posegnuo za revolverom da ne ugrozi slučajne prolaznike.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *