Nadolazeća pobuna - Dnevne

Nadolazeća pobuna

Iz kojeg god kuta sagledana, sadašnjost je bezizlazna. I to nije najmanja od njenih vrlina. Onima koji se svakako žele nadati, oduzima svako uporište za nadu. Oni koji još ukazuju na rješenja, demantirani su istog trenutka. Opće je poznato da sve može ići samo iz lošeg u gore. “Budućnost nema budućnosti” mudrost je doba koje je dospjelo, a pod prividom krajnje normalnosti, na razinu svijesti prvih pankera.

Zatvara se sfera političke reprezentacije. Od ljevice do desnice isto ništavilo zauzima pozu hulje ili lude, poput gondola mijenja svoj diskurs prema posljednjim naputcima stručnjaka za komunikaciju. Oni koji još glasuju odaju dojam da nemaju druge namjere do obeščastiti glasačke kutije, glasujući iz čistog protesta. Kao da se zapravo glasuje protiv samog glasovanja. Ništa što nam se predstavlja nije ni izbliza na razini situacije. Čak i u svojoj tišini mase se doimaju beskrajno zrelijima nego sve marionete koje se međusobno prepiru oko toga kako ih voditi. Bilo koji chibani iz Bellevillea govori mudrije od bilo kojeg od takozvanih vođa. Poklopac društvenog lonca trostruko se zatvara dok unutra pritisak ne prestaje rasti. Iz Argentine sablast Que se vayan todos! (Svi oni moraju otići!) počinje ozbiljno progoniti vodeće glave.

Plamen nastao studenog 2005. i dalje tinja u svačijoj glavi. Te prve radosne vatre krstile su desetljeće puno obećanja. Medijska bajka “predgrađa [banlieu] protiv Republike” dobiva na učinkovitosti onoliko koliko gubi na istini. Oganj je plamtio i u središtima gradova, ali te su se vijesti metodički ušutkavale. Cijele ulice Barcelone gorjele su u solidarnosti, ali za to nitko ne zna osim njihovih stanovnika. Čak nije točno ni da je zemlja prestala gorjeti. Uhićenici su najraznovrsnijih profila, ujedinjuje ih tek mržnja spram postojećeg društva, a ne pripadnost klasi, rasi ili gradskoj četvrti. Novost nije “revolt predgrađa” jer taj se već događao 80-ih, novost je njegov raskid s uobičajenim formama pobune. Napadači više ne slušaju nikoga, ni veliku braću ni lokalne organizacije koje nadgledaju povratak u normalu. Nikakav “SOS rasizam” ne može usaditi svoje kancerozno korijenje u događaj koji su tek zamor, falsificiranje i medijskaomerta uspjeli dokončati. Cijela ta serija noćnih vandalizama, anonimnih napada i nijemih uništavanja proširila je jaz između politike i političkog. Ne može se iskreno zanijekati ono očito: da je to bio napad bez zahtjeva, prijetnja bez poruke i da nije imao nikakve veze s “politikom”.

Treba biti slijep ili ne znati ništa o autonomnim pokretima mladih u zadnjih trideset godina pa ne vidjeti čisti politički čin u ovakvoj odlučnoj negaciji politike. Izgubljena djeca skršila su drangulije društva koje zaslužuje manje poštovanja od pariških spomenika na kraju Krvavog tjedna i svjesno je toga.

Neće biti društvenog rješenja sadašnje situacije. Ponajprije jer je neodređeni agregat socijalnih miljea, institucija i individualiziranih mjehurića, koji se tek antifrazom može zvati “društvom”, nekonzistentan, potom i zato što više ne postoji jezik zajedničkog iskustva. A ne možemo dijeliti bogatstva ako ne dijelimo jezik. Trebalo je pola stoljeća prosvjetiteljske borbe da se omogući francuska revolucija i jedno stoljeće borbe oko pitanja rada da se porodi zastrašujuća “država blagostanja”. Borbe stvaraju jezik kojim se izražava novi poredak. Ali takvo nešto danas ne postoji. Europa je danas osiromašeni kontinent koji potajice kupuje u Lidlu i putuje jeftinim aviokompanijama da bi uopće mogao putovati. “Problemi” formulirani aktualnim društvenim jezikom ne dopuštaju rješenja. Pitanja “mirovina”, “sigurnosti zaposlenja”, “mladih” i njihova “nasilja” mogu se samo obustaviti dok se situacija, koju ta pitanja trebaju prikriti, trajno policijski nadgleda kako bi se otkrili znakovi budućih nemira. Ništa ne može učiniti privlačnim brisanje guzice umirovljenicima za minimalac. Oni koji u kriminalu nalaze manje poniženja, a više prednosti, nego u čišćenju ulica neće predati oružje niti će im zatvor usaditi ljubav prema društvu. Horde umirovljenika u potrazi za užitkom neće jednostavno prihvatiti rezanje mirovina, nego će se sve više buniti radi sve većeg broja mladih koji odbijaju raditi. I konačno, nikakvo zajamčeno primanje uspostavljeno dan nakon kvazi-pobune neće postaviti osnovu za neki novi New Deal, novi pakt, novi mir. Društveni je osjećaj odveć ispario za takvo što.

Pritisak koji treba osigurati da se ništa ne događa, zajedno sa sve većim policijskim nadzorom teritorija, što se upravo provodi, samo će se pojačavati. Brujanje bespilotnih letjelica koje su, i prema priznanju policije, nadlijetale Seine-Saint-Denis prošlog 14. srpnja ocrtava budućnost jasnije od svih maglovitih humanističkih predviđanja. Činjenica da su nas brižljivo izvijestili da su letjelice bile nenaoružane jasno pokazuje u kojem smjeru idemo. Teritorij će se rascjepkati u sve restriktivnije zone.

Autoceste smještene oko “osjetljivih četvrti” stvaraju nevidljivi zid, odvajajući ih tako od naselja srednje klase. Što god lijepe duše Republike mislile o tome, nadziranje gradskih četvrti “zajednicom” najučinkovitije je moguće sredstvo. Metropolski dijelovi zemlje, središta gradova vodit će svoj raskošan život prema sve prepredenijoj, sve sofisticiranijoj, sve sjajnijoj dekonstrukciji. Obasjavat će cijeli planet bordelskim svjetlom dok će se patrole BAC-a (brigade anti-criminelle) i privatne zaštitarske tvrtke, ukratko: milicije, umnažati u beskonačnost, uživajući sve besramniju sudsku zaštitu.

Slijepa ulica sadašnjosti, posvuda uočljiva, posvuda se niječe. Nikad se toliko psihologa, sociologa i spisatelja nije tome posvetilo, svaki s posebnim žargonom u kojem ponajviše nedostaju zaključci. Dovoljno je čuti glazbu našeg vremena (žalopojke “nove francuske šansone” u kojoj malograđani seciraju stanja svoje duše i objave rata reperskog kolektiva Mafia K’1 Fry) da bude jasno da će se suživot uskoro okončati, da je odluka blizu.

Ova je knjiga potpisana imenom imaginarnog kolektiva. Urednici knjige nisu njeni autori. Oni su se pak zadovoljili time da uvedu malo reda u opća mjesta našeg doba, u ono što se mrmlja za barskim stolovima, iza zatvorenih vrata spavaćih soba. Samo su ustvrdili neke nužne istine, čije univerzalno potiskivanje puni psihijatrijske bolnice pacijentima, a oči suzama. Samo su opisali situaciju u kojoj se nalazimo. Prednost radikalnih okolnosti je ta što rigorozno izvođenje logičnih posljedica vodi do revolucije. Dovoljno je reći ono što se vidi i ne ustezati se od zaključka.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *