Ovaj događaj je otkrio da mnogo stvari ne funkcioniše u pristupu našim najmlađim učenicima u obrazovanju. Tako smo se suočili na najstrašniji način sa posledicama obrazovne destrukcije.
Užasan zločin koji se dogodio 3.5. 2023. godine, u centru Beograda, u elitnoj (prefiks „elitna“ nosi dugi niz godina) osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, iz temelja je potresao Srbiju, ali i celi region Jugoistočne Evrope. U krvavom piru je od strane 13-ogodišnjeg učenika stradalo 9 učenika i čuvar, a ranjeno još 5 učenika i nastavnica istorije. Ovaj događaj je u velikoj meri izgledao kao da je naučen u video igricama.
On je otkrio da mnogo stvari ne funkcioniše u pristupu našim najmlađim učenicima u obrazovanju. Tako smo se suočili na najstrašniji način sa posledicama obrazovne destrukcije.
Društva su danas opsednuta destrukcijom u različitim oblicima, tako je destrukcija ušla u život tzv. Z generacije (rođeni od 1996. do 2010. godine), koja je apsorbovala kroz medije, društvene mreže i video igrice destruktivne sadržaje ( i naučila ih). Ta generacija učenika, koja je čitav svoj život do sada vodila uz pomoć novih tehnologija, dobila je sadržaje bez emocija, sa nasiljem kao normalnim vidom života, koju je najčešće do sada pokazivala u virtuelnom svetu i u međusobnim odnosima u školi.
S druge strane, statična osnovna škola je za te generacije pre svega institucija koja ih malo motiviše, dosadan sistem, sa nizom nerešenih odnosa između učenika, i sa ništa manje, rekli bismo, čudnim odnosom između institucije, učenika, roditelja i nastavnika.
Obrazovanje na prelazu iz osamdesetih u devedesete godine na prostoru Jugoistočne Evrope (bivše Jugoslavije) izgubilo je značaj koji je imalo u zajedničkoj državi, doživelo je stručni i organizacioni pad, koji se u vreme raspada zajedničke države pretvorio u ozbiljno zaostajanje za Evropom i svetom. Nažalost, od tada nije se posvetilo dovoljno pažnje novim oblicima rada sa generacijama koje dolaze, „izgubili“ su se eksperti ( nestali su, jer obrazovanje više nikome nije bilo važno), a i ozbiljna istraživanja su zanemarena.
S druge strane, globalno obrazovanje je tretirano kao ozbiljan proces u kome je sve povezano, pogotovu kao osnovni temelj moderne nauke i ekonomije. Kriza globalnog obrazovanja koja nastaje devedesetih godina rešavala se ulaganjem u nove tehnologije, inovacijama i novim formama učenja. Tako su početkom XXI veka izazvani tektonski poremećaji u svetu – digitalizacija u obrazovanju donela je nove mogućnosti, a i stari organizacioni sistem škole počeo je da se menja. Stručnjaci u svetu su sve više tražili ( i traže) nove forme rada sa generacijama koje dolaze.
U regiji Jugoistočne Evrope očuvala se statična stara školska organizacija, ali sada prilično osiromašena. Početkom XXI veka, sudarila se sa neoliberalnim konceptom obrazovanja, koji su forsirale nove vlasti, i novim digitalnim sistemima učenja i podučavanja. Ali u isto vreme, ulaganja u sistem obrazovanja uglavnom su se smanjivala. Zato su se uloga i značaj obrazovanja naglo smanjili, a interesovanje se podizalo samo kada su u pitanju bile neke afere. Dobili smo anemičnu i nemoćnu školu.
Dok je u prvim godinama XXI veka škola mogla kozmetički da opstane zbog usporenog perioda modernizacije, od 2010. godine postaje vidljivo da čitav region Jugoistočne Evrope počinje da zaostaje za globalnim procesima, što se sve više odražava kroz nezadovoljstvo mladih.
Posljednjih dve-tri godine statični sistem obrazovanja i vaspitanja jasno pokazuje da pati od obrazovne destrukcije, „bolesti“ obrazovnog sistema, pa umesto da sprema društvo za novo tehnološko doba, stvara generacije sklone sukobima, patološkom individualizmu i otuđenju od porodice i zajednice. To se najviše događa u sudaru sa dve nove generacija – Z i Alfa generacijom.
Obrazovna destrukcija je sistemski problem, njen sastavni deo je velika doza formalizma bez jasnih kriterija u ocenjivanju, sa niskim kriterijima kod pojedinih obrazovnih programa, vidnom korupcijom i lažiranjem rezultata, te naročito lošim odnosima među akterima u obrazovanju. U svom ishodu obrazovna destrukcija rađa nezainteresovanost stanovništva za značaj obrazovanja u društvu. Odnosno, nepoverenje u ishode obrazovanja i prenos znanja. Tako da se stanovništvo ( uz pomoć politike i intelektualnih elita) oslanja na druge oblike rešavanja društvenih i ekonomskih problema. U društvu počinju da vladaju sistemi kontraznanja, glasina, rešavanje putem društvenih mreža, nestručna tumačenja, interesni protokoli donošenja odluka, partijski i porodični kriteriji kao temelji društvenog i karijernog napretka.
Obrazovna destrukcija u školama ne može se suzbiti inspekcijskim nadzorom ili političkim i upravnim odlukama, ona se mora suzbijati sistemski kroz posebne alate koje mi do sada nismo dovoljno koristili – standarde, heterogenost obrazovanja (ovo je posebno važno u visokom obrazovanju kroz heterogenost studija i studijskih programa), pravila učenja kroz praktičan rad, reformske zakone, ekspertske centre i timove, transparentnost podučavanja, ulazak lokalne zajednice u praćenje razvoja učenika i njihova generalna zaštita. Ovi alati suzbijaju obrazovnu destrukciju kroz isticanje sistema vrednovanja, prikazivanja dobrobiti obrazovanja, digitalizaciju, prenos znanja i karijernim obrazovanjem.
Zašto o ovome govorimo? Jer ovakvi događaji traže da imamo jasan odgovor – šta je dobrobit obrazovanja za naše društvo, ono što je u svojoj filozofiji Gert Biesta postavio kao težišni princip. A to je da se na pitanje vrednosti obrazovanja i učenja ne može odgovoriti na jednodimenzionalni način, i da kod projektovanja i upravljanja obrazovanjem moramo misliti na tri nadležnosti obrazovanja:
– Kvalifikaciju,
– Socijalizaciju,
– Subjektivizaciju.
Upravo tu leži naš problem, naše obrazovanje se potpuno odvojilo od pitanja socijalizacije i subjektivizacije obrazovanja i okrenulo se rašavanju problema kvalifikacije kao ključne nadležnosti.
Međutim, i socijalizacija i subjektivizacija zahtevaju da se posebno moramo baviti novim generacijama kao ličnostima koje postaju subjekti inicijativa i odgovornosti. Škola koncipirana na obrazovnoj destrukciji, upravo odbacuje Biestine predloge i stvara barijeru prema novim generacijama.
Pored toga, stara organizacija škola, negativni uticaji spoljnih faktora (politike, medija, korupcije, lošeg upravnog aparata, malog broja stručnih radnika, nezainteresovanosti i neznanja prenosilaca znanja) uticali su na to da ideja obrazovanja i vaspitanja izgubi značaj kao funkcija društva koja svima omogućava napredak.
Pored toga, digitalizacija je na velika vrata ušla u obrazovanje u vreme pandemije, ali nije dobila onaj odgovor koji svaki sistem mora da napravi kada se unapređuje tehnološki razvoj, a to je zaštita humanizacije procesa rada. Humanizacija procesa obrazovnog rada postala je nešto što se potiskivalo zbog problema koji su obrazovanje stalno pratili (finansiranje, smanjenje populacije, depresivni okružujući sistemi, nezadovoljstvo starijih generacija, krize nastavničke profesije, fleksibilno tržište rada itd.).
Zato Biesta i ističe da moderno obrazovanje brani svoj integritet u situacijama kada društvo ili moćne snage društva odluče da ga iskoriste za određene ciljeve. To isto važi i za obrazovne ustanove, one mogu da očuvaju svoj obrazovni integritet, samo kada dobiju mogućnost da se odupru unutrašnjim silama ili silama iz spoljnog okruženja, koje žele da ih prilagode svojim interesima i potrebama.
Nažalost, kod nas nije tako! Zato se u takvom kontekstu našla Z generacija u Jugoistočnoj Evropi, koja inače drugačije razmišlja, samoobrazujući se unutar digitalnog sveta. U tom kontekstu se našao i dečak koji je počinio ovaj zločin. Naravno, mnoge individualne analize tačno su okarakterisale njegov status u školi i u društvu. Ali ono što moramo da pogledamo, sada kada se ova tragedija dogodila, jeste reakcija na društvenim mrežama njegovih vršnjaka. Ona je veoma bitno podeljena, od toga da ga neki veličaju, do toga da ga veliki broj osuđuje, ali postoji i veliki broj onih koji se jasno ne izjašnjavaju.