Život je pun razočaranja i tuge. Bilo bi, onda, besmisleno pisati realistične romane. Uopšteno, već znamo šta nam stvarnost sprema, a nemamo nimalo želje da znamo više. Samo čovečanstvo u nama ne izaziva ništa više do blage znatiželje. Sva „pisanija“ u svoj svojoj impresivnoj suptilnosti, „dogadjaji“, anegdote… Sve to neće imati svrhe jednom kada se knjiga zatvori, osim što u nama potkrepljuje blagi osećaj mučnine, već dovoljno pothranjen bilo kojim danom „stvarnog života“.
A sada, poslušajte Hauarda Filipsa Lavkrafta: „ Ja sam toliko sit čovečanstva i sveta da me ništa ne zanima, osim ako ne podrazumeva bar dva ubistva po stranici ili govori o bezimenim strahotama koje dolaze iz svemira.“ Hauard Filips Lavkraft. Potreban nam je savršen protivotrov svim oblicima realizma. Kada neko voli život, on ne čita. Čak jedva da odlazi u bioskop. Drugim rečima, pristup univerzumu umetnosti je manje-više predodredjen za one koji su malo poremećeni.
Lavkraft je bio više nego malo poremećen. Godine 1908, u svojoj osamnaestoj godini, bio je žrtva nečega što bi se dalo opisati kao nervni slom, i zapao je u letargiju koja će potrajati više godina. U dobu kada su se njegovi stari školski drugovi, koji su nestrpljivo prelazili preko mosta detinjstva, upustili se u život kao u divnu avanturu nepoznatog, on se učaurio u svom domu, nije govorio sa svojom majkom, odbijao je da ustane iz kreveta po čitav dan, vukao se po kući u svom penjoaru cele noći. Povrh svega, još nije ni počeo da piše. A šta je radio? Verovatno je pomalo čitao. U to nismo sigurni. U stvari, njegovi biografi se slažu da ne znaju puno, i po svemu, barem izmedju osamnaeste i dvadeset treće godine, nije radio apsolutno ništa.
Onda, izmedju 1913. i 1918., vrlo lagano su stvari krenule na bolje. Malo po malo, on je ponovo uspostavio kontakt sa ljudskom rasom. Nije bilo lako. Maja 1918. pisao je Alfredu Galpinu: „Samo sam poluživ; veći deo moje energije potroši se na sedenje i hodanje; moj nervni sistem je u stanju potpunog sloma, a ja sam sasvim otupeo i apatičan, osim kada naidjem na nešto što me naročito zanima.“
Sasvim je bespotrebno ovde ulaziti u psihodramatične pretpostavke, zbog toga što je Lavkraft lucidan, inteligentan i iskren čovek. Nekakav letargičan strah spopao ga je kada je napunio osamnaest godina, i on je odlučno znao njegovo poreklo. U pismu iz 1920, nadugačko se priseća svog detinstva. Svog malog voza, sa vagonima natovarenim sanducima… kutije sa prorezima u koju je smestio svoje lutkarsko pozorište. I kasnije, svog vrta, za koji je sam osmislio plan i staze; navodnjavan sistemom kanala koje je svojim rukama iskopao vrt je imao terasast oblik, sagradjen oko malog travnjaka, sa sunčanim satom na sredini. Bilo je to, rekao je, „carstvo moje adolescencije“.
Onda dolazi onaj pasus, kojim završava pismo: „Vidim sada da postajem suviše star da bih osetio bilo kakvo zadovoljstvo. Nesaosećajna vremena dozvolila su da me ščepa njihova svirepa šapa, a ja imam sedamnaest godina. Veliki dečaci se ne igraju kućama za lutke i kobajagi baštama, a ja, prepun tuge, moram da predam svoj svet mladjem dečaku koji živi na drugoj strani vrta. I posle toga, nikada više neću kopati zemlju ili praviti staze i putiće, jer će mi prolazna radost detinjstva biti strana. Zrelo doba je pakao.“
Zrelo doba je pakao. Suočeni sa ovako tvdim stavom, „moralisti“ našeg vremena gundjaju pomalo negodujući, i čekaju pogodan trenutak da promovišu svoja opscena učitavanja. Možda Lavkraft zaista nije mogao postati odrasla osoba; ali ono što je sigurno, jeste da nije hteo. A s obzirom na vrednosti koje vladaju u svetu odraslih, teško ih je podržati. Princip realnosti, princip zadovoljstva, nadmetanje, stalni izazovi, seks i rad… ništa što bi se slavilo.
Lavkraft zna da u ovom svetu ništa nema smisla. I svaki put igra ulogu gubitnika. U teoriji, kao i u praksi. Izgubio je svoje detinjstvo, ali je izgubio i svoju veru. Svet mu se gadi, a on ne vidi razloga da pretpostavi da bi se stvari mogle predstaviti i drugačije, sa svetle tačke. On smatra da su sve religije jednako kompromitovane svojim „sladunjavim iluzijama“, koje su zastarele usled napretka naučnog saznanja. Onda kada je posebno dobro raspoložen, on govori o „začaranom krugu“ religioznog verovanja; ali ovo je krug iz koga je, oseća, prognan.
Malo nas je ikada bilo u takvom stanju prezasićenosti, kada je u srž prodro apsolutni nedostatak svakog ljudskog stremljenja. Univerzum je samo slučajni spoj elementarnih čestica. Prolazna slika usred haosa. Što će se završiti neizbežnim: ljudska rasa će isčeznuti. Druge vrste će se pojavljivati i nestajati naizmenično. Nebesa su hladna i prazna, a njima kruže slaba svetla poluugašenih zvezda. Koje će, takodje, nestati. Sve nestaje. A ljudski potezi su isto tako slučajni i besmisleni kao i kretanja elementarnih čestica. Dobro, zlo, moralnost, fina osećanja? Čista „viktorijanska fikcija“. Postoji samo egoizam. Hladan, čist i zapanjujući.
Lavkraft je veoma svestan obeshrabrujuće prirode ovih zaključaka. Ovo je napisao 1918: „Sav racionalizam teži da umanji vrednost i pomrači važnost života i da pomuti celokupnu ljudsku sreću. U nekim slučajevima istina može dovesti do samoubistva, ili bar izazvati gotovo samoubilačku depresiju.“
Njegova ateistička i materijalistička ubedjenja neće se ni malo promeniti. Ona će se ponavljati iz pisma u pismo, sa skoro mazohističkim užitkom.
Naravno, život nema smisla. Ali nema ni smrt. I to je jedna od stvari koja ledi krv kada se otkrije Lavkraftov univerzum. Smrt njegovih junaka nema smisla Ona ne donosi olakšanje. Ona ne dovodi do zaključka u priči, nipošto. Bez milosti, HFL uništava svoje likove a da tome ne nagoveštava značaj veći od kamadanja lutke. Ravnodušan prema njihovom jadnom dolaženju i odlaženju, kosmički strah raste i dalje. On se širi i uobličava.
Veliki Ktulu se budi iz svoje usnulosti.
Šta je Veliki Ktulu? Raspored elektrona, kao što smo i mi. Strah kod Lavkrafta je striktno materijalistička. Ali je vrlo moguće, zbog slobodnih uticaja kosmičkih sila, da Veliki Ktulu na raspolaganju ima silu i snagu delanja znatno nadmoćnije od naših. Što a priori nije naročito ohrabrujuće.
Sa svojih putovanja u neznane svetove nepoznatog Lavkraft nikada ne donosi nijednu dobru vest. Možda, potvrdjuje nam, postoji nešto skriveno, što će se nekad moći uvideti, iza vela realnosti. Ali, uistinu, to je nešto pokvareno.
Verovatno je moguće da izvan ograničenog delokruga naše percepcije postoje drugi entiteti. Druga stvorenja, druge vrste, drugi koncepti i druge inteligencije. Medju ovim entitetima moraju postojati neki sa znatno superiornijom inteligencijom i znanjem. Ali ovo nije samim tim dobra vest. Šta bismo pomislili kada bi ova stvorenja, tako drugačija od nas, ispoljila, na neki način, sličnu moralnu prirodu? Ništa nam ne daje za pravo da pretpostavimo nepoštovanje univerzalnih zakona egoizma i izopačenosti. Smešno je zamisliti da bi nas ova bića čekala u nekom dalekom uglu kosmosa, prepuna mudrosti i dobrodušnosti, da nas povedu prema nekoj zajedničkoj harmoniji. Da bismo zamislili kako bi postupala s nama kada bismo stupili u kontakt, bolje je da se prisetimo toga kako mi postupamo sa „inferiornim inteligencijama“, zečevima i žabama, U najboljem razvoju dogadjaja, oni služe kao hrana; često ih ubijamo jednostavno iz zadovoljstva. Ovo su, upozorava nas Lavkraft, pravi modeli našeg budućeg odnosa sa „vanzemaljskim inteligencijama“. Možda će neki naročito fini uzorci ljudske rase imati čast da završe na stolu za seciranje; i toliko.
I, ponovo, ništa od ovoga nema ikakvog smisla. Za ljude s kraja XX veka, ovaj kosmos lišen nade potpuno je naš svet. Ovaj bedni univerzum, gde se strah širi u koncentričnim krugovima od neimenovanog otkrivenja, ovaj univerzum gde je naša zamišljena sudbina biti zdrobljen i prožderan, mi prepoznajemo kao naš mentalni univerzum. A Lavkraftov uspeh je već sama naznaka onih koji hoće da uhvate ovo stanje svesti u brzim i preciznim isečcima. Danas, kao nikada, možemo učiniti ovu deklaraciju principa kojom započinje „Artur Džermin“: „Život je ogavna stvar; a iz pozadine onoga što o njemu znamo vire demonske naznake istine koje ga čine još hiljadu puta ogavnijim.“
Paradoksalno je, pored svega, to što mi volimo ovaj univerzum, ma kako ogavan, više od naše realnosti. Po tome smo pravi čitaoci koje je Lavkraft čekao. Njegove priče čitamo u isto tako obolelom duhu u kome ih je on pisao. Sotona ili Niarlatotep, bez obzira – ne možemo da podnesemo još jedan trenutak realizma. I neka se zna, Sotona je nekako potcenjen zbog svoje prisnosti sa sramnim klupkom naših jednostavnih grehova. Mnogo bolji je Niarlatotep, pakostan, neljudski, hladan kao led.