Zamislite na trenutak da ste vanzemaljac pristigao na planetu Zemlju; sasvim slučajno ste sleteli na teritoriju države Srbije i niste unapred videli nijedan razlog zbog koga ovih sedam miliona građana ne biste upotrebili kao slučajni uzorak u istraživanju ljudske vrste – načina organizovanja društava (društvene hijerarhije, interakcija pojedinačnih subjekata, ideoloških usmerenja kojima se društvo upravlja), političkih utemeljenja i principa funkcionisanja države, uloge ljudi iz različitih starosnih grupa, odnosa prema reprodukciji, ulogama polova, itd. Ukratko, makar preliminarno istraživanje najinteligentnije zemaljske vrste zasnovalo bi se na opservacijama i uobičajenim naučnim (antropološkim) alatkama primenjenim na srpsko društvo. Vaš vanzemaljski naučni um došao bi do zaključaka za koje bi duboko verovao da su ispravne odrednice čitave vrste Homo sapiens.
Ukoliko ne biste brže-bolje napustili našu planetu zbog zgroženosti nad ljudskom vrstom, vanzemaljac u vama bi, kao svaki dobar naučnik, ipak proširio svoje istraživanje na druge populacije i dobro bi razumeo da su neke od njih bitno pitomije i razumnije od nesrećnog prvobitnog uzorka – surovog, nakaradnog, zabludelog u nerazumevanju sveta koji ga okružuje i nesposobnog da se organizuje spram realnih činjenica već, nasuprot tome, opredeljenog za tvrdokorne predrasude i mistične predstave o sebi i drugima. Kroz sprovedenu široku analizu vanzemaljac bi shvatio sa kolikim variranjima ima posla, a bio bi u mogućnosti da mnoge devijacije pojedinačnih ljudskih društava negativno koreliše sa prosečnom obrazovanošću, standardom i ispunjenošću života malim uživanjima.
Srbija bi svakako bila svrstana među devijantne i nesrećne države. Nesumnjivo je da bi se taj vanzemaljac uverio u greške koje pravimo kada poželimo da kompleksne i varijabilne fenomene redukujemo na jedan ili svega nekoliko uzroka i konceptualnih zaključaka. Konačno, i zemaljska nauka je prošla kroz istu spoznaju, pa nema sumnje da bi jedan vanzemaljac to brzo shvatio.
S punim pravom možete postaviti pitanje zbog čega sam vas pretvarala u vanzemaljca da bih opisala nešto što je, bar načelno, već dostignuto kao standard u nauci. Odgovor je u jednoj prostoj tvrdnji – naučni podaci jesu objektivni, ali njihove naučne interpretacije ne moraju biti. U nauci, kada istražujete koloniju mrava, čopor lavova ili jato lasta, svakom fenomenu ćete verovatno pristupiti hladne glave i krajnje objektivno, emotivno nepovezani sa bitisanjem tih živih bića. S druge strane, trenutak primicanja saznanju o bilo čemu što se tiče ljudske vrste pokreće slatko-gorke trnce, instant jezu u stomaku i vibriranje ponosa zbog pripadnosti toj svemoćnoj vrsti koja gospodari poznatim svetom. I to nije sve. Kad god se upustimo u istraživanje bilo kog homo-sapiens-fenomena (od istorijskog do biološkog), ogromni viškovi ponosa prelivaju se u dodatno usitnjene identitete – etničke, rasne, verske, polne, profesionalne, uzrasne, itd. Teško se odupiremo težnji da budemo navijači samo jednog tima i prepuštamo se ekstatičnom užitku pojedinačnog skučenog pogleda na ljudsku prirodu i društvo. E, baš zbog toga je potrebno da se pravimo vanzemaljcima ne bismo li postali iole objektivni izveštači.
Pored tribalne emocije ponosa zbog pripadnosti ovom ili onom etničkom krdu, najviše uzbuđenja i razarajućih predubeđenja postoji u pitanjima odnosa polova. U biologiji i kvazibiologiji (zavisno od pristupa i postavljenog pitanja) pitamo se koliko su žene različite od muškaraca, pa nas sumanutost nekih kvazi-interpretacija može navesti da se začudimo činjenici što smo uopšte svrstani u istu biološku vrstu. Kvazipsihološki aspekti cele stvari neprekidno se muče sa procenama koliko su žene gluplje i nesposobnije, a posledično se nameću i pitanja mogućih društvenih uloga žena. Već sam ranije pisala o otužnom istorijatu odnosa muških „mislilaca“ prema pitanju žena te se na ovom mestu neću ponavljati, ali ću svakako još jednom naglasiti da je zadrtost muškog ega u vezi sa vizijom sopstvene važnosti jedna od najpostojanijih i najtvrdokornijih zabluda ljudske vrste.
Budući da ste objektivni vanzemaljac, a ne oduševljeni mužjak koji u društvenoj podeli uloga pronalazi sigurnost za svoj povlašćeni status i ultimativnu potvrdu „biološke ispravnosti ženske pozicije“, posvetili biste se analizi mogućih bioloških i socioloških objašnjenja ovog fenomena. Počeli biste od biologije, tj. genetike i genomike, gde biste potražili nekakve gene specifične za žene, koji ih čine ograničenima na uloge domaćice, majke i supruge, bez previše kapaciteta da spoznaju i razumeju kompleksnije zadatke i da se ozbiljnije uključe u društveni život. I, vaša bi potraga bila uzaludna. Osim Y hromozoma, koji uzgred rečeno nema gene zadužene za razviće mozga i kognitivnih kapaciteta, muškarci od svoje majke dobijaju po jednu kopiju za svaki gen (drugu dobijaju od oca), a kada postanu očevi oni će prenositi gene svoje majke i na svoje sinove. Na veliku žalost većine mužjaka, premisa o muškim genima prosto je neodrživa.
Nesporno je i da su muškarci u proseku veći i snažnije muskulature u poređenju sa ženama. Jedan vanzemaljac svakako bi zapazio ove očigledne razlike i sigurna sam da bi njima uspeo da objasni silu koja leži na strani muškog pola. Na osnovu toga mogao bi da razume zbog čega se žene plaše fizičkog nasrtaja muškaraca. Porodično nasilje nad ženama, koje bi vanzemaljski istraživač ustanovio u analiziranim društvima, jasno bi okarakterisao kao potrebu za pokazivanjem fizičke dominacije jačeg nad slabijim. Možda bi, nadalje, ovaj fenomen pokušao da poveže sa životinjskim svetom budući da mu je poznato da i čovek pripada ovom carstvu, pa se i kod njega očekuje ispoljavanje animalnih osobina. Problem je, međutim, u tome što se među životinjama retko sreće fizičko nasilje mužjaka nad ženkama, iako krvave borbe među pripadnicima muškog pola nisu retke. U čemu je onda, dođavola, problem sa tom najpametnijom vrstom na planeti Zemlji?
Pre nego što pokušamo da dokučimo zaključak jednog vanzemaljca o ovoj neobičnoj pojavi, vratimo se na devijantnu Srbiju i onome što bi našu državu postavilo u grupu ekstremno nasilnih društava u kontekstu muško-ženskih odnosa. Retko se dešava da prođe i jedna sedmica bez vesti o ubistvu žene od strane njenog partnera ili bivšeg partnera, neretko i u prisustvu njihove zajedničke dece. Teško se može i naslutiti kolike su razmere svih vidova nasilja u porodici – konstantnog emocionalnog, psihičkog, verbalnog, seksualnog i fizičkog.2 Vremenom smo postali bolno svesni činjenice da takvi događaji nisu incidenti već naša (nova) svakodnevica u napetoj društvenoj atmosferi beznađa, frustracija i sveopšteg straha. Vanzemaljac bi zasigurno mogao da nivo porodičnog nasilja poveže sa stepenom društvene emancipacije koja se postiže sekularnim obrazovanjem, kako muškaraca tako i žena, kao i sa raznoraznim koeficijentima sreće koji su u manjku u današnjoj Srbiji.
Biološka razlika leži i u tome što jedino žene mogu da rađaju decu. Ta nesporna činjenica, kako se ispostavlja, postala je ogroman usud za prošlost, sadašnjost i verovatno budućnost pozicije žena u ljudskim društvima. Sabirajući dva i dva, oslanjajući se na činjenice koje su prikupili, vanzemaljski istraživači vrste Homo sapiens mogli bi da donesu nekakve zaključke o poreklu čudnog stanja stvari u ljudskim zajednicama.