Prvi put sam rođendan obeležio van Beograda 2009, kada me je zatekao u Brčkom, u sred snimanja dokumentarca „Dugo putovanje kroz istoriju, historiju i povijest“, koji je režirao Željko Mirković, a u kome smo Miljenko Jergović i ja bili glavni protagonisti, voditelji, takoreći. Bio je to, za pisce, zahtevan poduhvat. Ustajali smo svakog jutra u cik zore, da bi filmska ekipa uhvatila što bolje svetlo. Snimalo se pravcem zapad-istok, od Blajburga, preko Ljubljane, Zagreba, Kumrovca i Jasenovca, posle kojeg je trebalo da obiđemo Banja Luku, a za njom Brčko.
Posle Brčkog, čekali su nas Vukovar, Beograd, Preševo, Skoplje i granični prelaz Evzoni, između Evropske Unije i Makedonije. Nego, da se vratimo u Blajburg. Prethodno smo spavali u Zagrebu, gde smo snimili i prvu klapu. U Blajburgu smo blejali na pustoj poljani, kraj ustaškog grba i proustaške bine, uglavnom lupetajući, jer je voditeljska improvizacija bila ključni deo scenarija.
„Kumrovec: Miljenko i Marko razgovaraju sa kustosom Titovog muzeja“ Šta razgovaraju, to samo oni znaju, pa, ni ne znaju, jer smo bukvalno pred samo snimanje smišljali šta ćemo da pričamo, kako jedan s drugim, tako i sa sagovornicima. To je bio lakši deo posla. Ono što nam je teško palo bilo je rano ustajanje, a onda poziranje na setu, uz iščekivanje da se ekipa namesti i da svetlo bude idealno. Na to je išlo devedeset odsto vremena. Kada bi krenulo snimanje, nas dvojica bismo istrtljali svaki svoje, ili bismo sagovornika nešto pitali, a on nešto govorio i polazili bismo dalje.
Ah, da, na filmu deluje kao da smo ceo svoj put, od Blajburga do Evzonija, prevalili vozeći crveni jugo. Jugo su vozili kamerman i ton majstor, a Mijenko i ja bismo u njega ulazili samo kada bi i Jugo bio u kadru. „Hajde, krenite od one krivine i idite tamo, a posle ćemo na onoj tamo krivini ponovo da stanemo i da snimimo kako dolazite odozdo i idete onuda.“ Kada nismo snimali u Jugu, sedeli smo i kukali u crnom mercedesovom kombiju.
Kukali, jer pisac nije navikao da ustaje sabajle i deset puta se trti pred obeleženom tačkom u asfaltu, kako bi dolazak pred spomenik Josipu Brozu bio snimljen iz svih mogućih uglova. Tenzija je dostigla vrhunac u Jasenovcu, tačnije posle Jasenovca. Ovo mesto je Miljenku i meni oduzelo poslednje rezerve strpljenja i dobrog vaspitanja. Snimani smo kako hodamo po nekadašnjim pragovima pruge kojom su u logor dovoženi logoraši, pa kako gledamo njihova imena i prezimena, da bismo zatim, stojeći u sred spomenika, pričali o tome kako je to jedno od najstrašnijih mesta u bivšoj Jugoslaviji.
Više puta sam od tada poželeo da ponovo svratim u Jasenovac, ali sam se svaki put predomislio, setivši se jezivog osećaja koji tamo vlada u vazduhu, na zemlji, a jakako i ispod zemlje. To je poslednje mesto gde čovek treba da bude, a opet, tamo bi svako od nas morao da ode, barem jedanput u životu. Elem, Miljenko i ja smo posle Jasenovca popizdeli na ustaše, na NDH, na desetine hiljada mrtvih, na filmsku ekipu što smo tamo uopšte morali bilo šta da snimamo, a posebno zbog toga što smo posle Jasenovca morali u Banja Luku.
Došlo je do pobune. Nas dvojica nismo videli nijedan valjan razlog šta ćemo u Banja Luci posle Jasenovca, šta tamo možemo da uradimo, a što bi moglo da bude dostojan nastavak filma posle obilaska kamenog cveta i drvenih pragova nekadašnje pruge, koji vode ka nebu. Rekli smo odlučno nema snimanja u Banja Luci. Drugi put ćemo, kada budemo snimali nastavak. Začudo, filmska ekipa se nije bunila. „Važi, idemo u Brčko“.
Brčko, u čijim srpsko-hrvatsko-bošnjačkim školama postoji predmet po kom je film dobio naziv. Brčko, u kom ću dočekati svoj 34. rođendan. To je izgledalo ovako: niko nije znao da mi je rođendan, a to sam svečano objavio na večeri, u restoranu. „Stvarno? Srećan rođendan. A sad, Miljenko nastavi da evociraš uspomene iz vojske.“ Otišao sam zatim u jedini brčanski internet-kafe (!), gde sam proveo dva sata odgovarajući na čestitke koje su mi stigle na Fejsbuku. Tada nije bilo opcije da se datum rođendana sakrije od fejsbuk-prijatelja.
Dok sam surfovao, u pozadini je nekoliko puta zaredom išla pesma „Od rođendana, do rođendana“ od Plavog orkestra i bilo je, sve u svemu, romantično. Dan je bio topao, noć je bila hladna. Sutradan smo se odvezli za Vukovar, gde uopšte nije bilo romantično, a potom smo otišli za Beograd, baš kada je iz štampe izašao moj roman „Hoću da mi s enešto lepo desi odmah“. Posle smo snimali na već pomenutim mestima, a dovikivanje i psovanje kojima smo počašćeni na preševskoj pijaci nije ušlo u film.
Bilo je super kada smo sa dozvolom EU snimali na granicama, a slovenački, hrvatski i makedonski graničari i carinici gledali pokunjeno u patos. Film je snimljen za desetak snimajućih dana. Zaključak filma: sve je sranje osim pišanja, a i to je sranje kada je uz vetar. Nastavka neće biti, a i ako bi ga bilo, Miljenko i ja bismo verovatno opet podigli ustanak protiv snimanja, međutim ne u Banja Luci, pošto se ona, iz jednog mirnog i lepog grada, tokom poslednjih četrnaest godina, pretvorila u jedan od centara velikosrpskog zla.
Prošle godine, rođendan sam dočekao u Kruševu, gde sam bio govornik na jubilarnoj Youth Alliance konferenciji. Sećam se da sam supruzi, dok smo se prvog oktobra vozili ka Beogradu, rekao: „Verovanje kaže da šta radiš za rođendan, radićeš cele godine. Izgleda da ćemo putovati.“ Ove godine, tačnije danas, posle četiri selidbe širom Evropske Unije, rođendan slavim na tajnoj lokaciji, u društvu supruge, koja je, ni kriva ni dužna, podržavajući me bezuslovno, najebala. Neko vreme smo većali da li da turim našu zajedničku fotku sa neprepoznatljivom pozadinom na društvene mreže. Da turim, nego šta. Mi smo se, makar, spasili.