Slavoj Žižek: Posmatranje tuđe patnje pruža nam potpuniji užitak u vlastitom životu - Dnevne

Slavoj Žižek: Posmatranje tuđe patnje pruža nam potpuniji užitak u vlastitom životu

Dnevna porcija strahota iz zemalja Trećeg svijeta – ratovi, gladovanje, nasilje – koju dobijamo sa TV ekrana potrebna nam je da bismo bili potpuno srećni u našem potrošačkom raju.

Dobro osmišljena globalna promotivna kampanja budi velika očekivanja od novog romana Margaret Atwood „Svjedočenja“ (The Testaments), nastavka njenog romana „Sluškinjina priča“. Ovo je možda pravi trenutak da zavirimo u dublje razloge naše fasciniranosti mračnim svijetom Republike Gilead.

Budući da Gileadom upravljaju hrišćanski fundamentalisti, najbolje je početi od teologije.

U svojoj Sumi teologije, filozof Toma Akvinski zaključuje da će blaženi u kraljevstvu nebeskom vidjeti kažnjavanje prokletih, kako bi njihovo blaženstvo bilo još ugodnije. Akvinski, naravno, vodi računa da izbjegne perverzne implikacije da dobre duše u raju mogu naći zadovoljstvo u posmatranju užasne patnje drugih duša, zato što dobri hrišćani treba da suosjećaju kada vide patnju. Hoće li onda blaženi na nebesima osjećati sažaljenje i za muke prokletih? Tomin odgovor je odričan: ne zato što će oni uživati gledajući tuđu patnju, već zato što oni uživaju u izvršenju božanske pravde.

Ali šta ako je uživanje u božanskoj pravdi tek racionalizacija, moralni izgovor za sadističko uživanje u vječnoj patnji bližnjeg svog? Ono što Tominu tezu čini upitnom jeste višak skrivenog užitka koji donosi posmatranje bola drugih: kao da užitak života u blaženstvu raja sam po sebi nije dovoljan, već mora biti dopunjen užitkom koji vam pruža gledanje tuđe patnje – samo na taj način, blagoslovene duše „mogu potpunije uživati u svom blaženstvu”.

Možemo lako zamisliti prikladnu scenu iz raja: kada se neka blažena duša požali da nektar koji im služe nije ukusan kao prošli put, a i taj blaženi život gore je ipak prilično dosadan, anđeli koji služe blagoslovene ljutito uzvrate: “Ne sviđa vam se ovdje? Pogledajte onda kako se živi dolje, na drugom kraju, pa možda onda shvatite koliko ste sretni što ste ovdje!”

A treba zamisliti i paralelnu scena u paklu koja bi izgledala potpuno drugačije: daleko od božjeg pogleda i kontrole, proklete duše uživaju u životu u paklu, koji je intenzivan i pun zadovoljstava – samo s vremena na vrijeme, kada đavolovi upravitelji pakla saznaju da će blagoslovenim dušama iz raja biti dozvoljeno da posmatraju na kratko život u paklu, oni ljubazno zamole proklete duše da prirede predstavu i pretvaraju se da užasno pate kako bi impresionirali idiote iz raja.

Ukratko, prizor tuđe patnje je mračni izvor zadovoljstva koji održava našu vlastitu sreću (blaženost u raju) – ako ga oduzmemo, naša blaženost se prikaže u svoj svojoj sterilnoj gluposti. Usput, zar ne važi isto to za našu dnevnu porciju strahota iz zemalja Trećeg svijeta – ratovi, gladovanje, nasilje – koju dobijamo sa TV ekrana? To nam je potrebno da bismo bili potpuno srećni u našem potrošačkom raju.
I to nas dovodi do Sluškinjine priče: slučaja direktnog kritičkog prikaza represivne atmosfere izmišljene konzervativno-fundamentalističke vladavine.

Roman i televizijska serija nam omogućavaju da uživamo u iščašenom zadovoljstvu zamišljanja svijeta u kojem vlada brutalni patrijarhat. Naravno, niko ne bi otvoreno priznao da želi da živi u takvom košmarnom svijetu, ali ta sigurnost da to zaista ne želimo čini fantaziranje o njemu, zamišljanje svih detalja tog svijeta, još ugodnijim. Da, osjećamo bol dok proživljavamo ovo zadovoljstvo, ali psihoanalitičar Jacques Lacan je ovu vrstu uživanja u bolu nazvao užitkom (jouissance).

Sa druge strane ove dvosmislenosti jeste fundamentalno sljepilo Sluškinjine priče za ograničenja našeg liberalno-permisivnog univerzuma: cijela priča je vježba iz onoga što američki književni kritičar Fredric Jameson naziva “nostalgijom za sadašnjošću ” – koja se širi sentimentalnim divljenjem našoj liberalno-permisivnoj sadašnjosti koju uništava nova hrišćansko-fundamentalistička vladavina, a nikada se ne dotiče pitanja šta je to pogrešno u ovoj sadašnjosti što je dovelo do rađanja košmarne Republika Gilead. “Nostalgija za sadašnjošću ” upada u zamku ideologije zato što je slijepa za činjenicu da je ovaj sadašnji permisivni raj dosadan, i (upravo kao u slučaju blagoslovenih duša u raju) potrebno je zaviriti u pakao vjerskog fundamentalizma da bi se održao.

Ovo je ideologija u svom najčistijem obliku, ideologija u jednostavnom i brutalnom smislu legitimizacije postojećeg poretka i prikrivanja njegovih antagonizama. Na potpuno isti način, liberalni kritičari Trumpa i alternativne desnice nikada se nisu ozbiljno zapitali kako je naše liberalno društvo moglo iznjedriti Trumpa.

U tom smislu, slika Donalda Trumpa je takođe fetiš: posljednja stvar koju liberal vidi prije suočavanja sa klasnom borbom. Zbog toga su liberali toliko fascinirani i užasnuti Trumpom: da bi izbjegli klasnu temu. Njemački filozof Friedrich Hegel je imao moto, “zlo se nalazi u pogledu koji u svemu vidi zlo ”, u potpunosti je primjenjivo ovdje: liberalni pogled koji demonizuje Trumpa je takođe zlo jer ignoriše činjenicu da su njegove vlastite greške napravile prostor za Trumpovu vrstu patriotskog populizma.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *