NAŠ HAMZA! Od mangupa u kratkim hlačama do branitelja Tuzle

I minulog 9. decembra 2023. godine, bili smo skupa u sali Društvenog doma „Kreka“, na tradicionalnim 45. susretima Krečana. Isti, mršavi lik, brčići, zarazni osmijeh, došao je na odavanje počasti Husinskom rudaru, a potom žrtvama fašizma iz dva posljednja rata, kod spomen-obilježja u Kreki. Potom u „Ječmište“…

Gotovo je nezamislio doći na tradicionalne Susrete Krečana, a da tamo nema Hamze. Uvijek samozatajan, nikad u prvom planu, obično iza „špalira“, s diskretnim osmijehom… Ali je njegovo prisustvo bilo očito. I kad je tako, znaš da će sve biti „po peesu“.

Otkako je iz Brke kod Brčkog doselio u Kreku, u Donje Kolone, pedesetih godina, bio je bitna rola u životu ovog naselja. Uostalom, kao i cijela porodica Dervišević, majka Nadžija i otac Derviš, sestre i braća, slikar Memo, inženjer Nusret, Šekib… itd.

Nas nešto mlađe, učio je kako na žaru pekama izbačenom ispod solanskih kotlova najbolje ispeči pečenjak, kako se u mjestu voziti Meminim legendarnim „cindapom“, a da to brat ne primijeti. Naravno, Memo je sve snimao, koješta djeci dopuštao, ali ne i kada mu iz vreća u šupi raspemo raznobojne kamenčiće kojima je slagao čuvene mozaike. Tada bi nadrljao Hamza. Mangup u kratkim hlaćama!

Zabavljali smo se njegovim „induktorom“, sa dvije dugačke žice sprovedene do stare lipe, ispred kuća u Ul. M. Trifunovića Uče u Kreki. Žice bismo dali nekome od naivaca, da, kao, poslušaju muziku, a oda bi ispod stepeništa skriveni terorist „navijao“ induktor toliko brzo da je struja potresala onog u čijim su rukama bile žice. Bilo je smijeha, plača, ali bogme i neoprostive ljutnje žrtve. Svi sudjelujemo, ali kriv Hamza!

Bilo je to, međutim, u doba mladosti, kada je junošama svašta padalo na pamet, kada je život djelovao zabavno i pomalo naivno, kada su se šale zbijale kao dio odrastanja.
Vremenom, smo se svi uozbiljili, život nam je nametao nove regule i dužnosti. Hamza se pronašao u miliciji!

Sjećam se, sredinom sedamdesetih, kako je jedan „tristač“ uz škripu guma, u gluho doba noći, velikom brzinom ušao u ulicu u kojoj se i danas nalazi RK „Čelik“, krojačka radnja „Zonić“, „Varteks“…
Grupa momaka iz Kreke vraćala se iz „Bristola“. Posljednji autobus je već otišao, momci su se obično kući vraćali „tabanovića-fijakerom“. Usput bi svratili u pekaru „Hukić“, od ostatka sitniša kupili bi vruće kifle i nastavili jesti, smijati se, trabunjati koješta.

Ulica u koju je „tristać“ uletio bila je zabranjena za saobraćaj, pa su se dečkima noge odsjekle.
Ubrzo je iz automobila izašao Hamza i, popravljajući šapku, upitao je:
– Jeste li vidjeli Zeca?
– Kakvog Zeca, Hamza, pa gdje će zec u ova doba u grad?
– He, he, jeste mudri. Nije zec, nego Zec. Bokser, Saračević, Zeko?
Onda je sve bilo jasno. Zejnil Saračević zv. Zeko bio je sjajan bokser „Slobode“. Fajter. Tri runde pravog boksa. Zbog njega se dolazilo na mečeve subotom ili nedjeljom, kod „Ekspresa“.
Možda bi Zeko napravio i ekstra karijeru da se ozbiljno posvetio samo boksu. Ali, sirotinjsko dijete osjetilo je i druge životne (ne)prilike. Često se nalazio s one strane zakona. Pritvaran je, ali ljeta kojeg se ovom prilikom sjećam, zbrisao je i tražili su ga svi milicioneri u Tuzli.

– Ja ću ga pronaći, privesti. Zeko je moj! – obećao je Hamza, brzo sjeo u „tristaća“ i, kako je došao, tako je i otišao.
Nedugo poslije, pričalo se kako je Hamza Dervišević pronašao Zeku i vratio ga iza rešetaka. Dobio je pohvalu. Možda je čak i unaprijeđen, ne držite me za riječ.

Iako sam Hamzu poznavao takoreći iz djetinjstva, zbog nekih kasnijih, mnogo važnijih događaja, u moje memoare upisan je kao jedan od bitnih faktora tuzlanske policije.

Ovih će dana, nakon njegove smrti, Ivica Divković, jedan od čelnika SJB Tuzla, poslije policijski komesar, na društvenim mrežama napisati – parafraziram; kako je Hamza bio „jedan od rijetkih profesionalaca starog kova“.
I zaista jeste, nebrojeno puta provjereno, dokazano. MNogima je bio uzor.
Došao je rat i SJB Tuzla, sa svojim iskusnim kadrovima, ali i rezervistima, bila je stub odbrane grada od prijeteće agresije. Epskog, 15. maja 1992. godine, na Brčanskoj Malti, zatekao sam se u „zastavi 128“. Vozio sam dvije vreće brašna, za sebe i prijateljicu, ali me na mjestu kasnijeg povijesnog sukoba sa JNA jedan od naših policajaca zaustavio.
– Ne mrdaj, budi tu! – rekao je i okrenuo se „pinzgaueru“ – terencu sa osam vojnika, naoružanih do zuba, par metara dalje.

– Puške među noge! – rekao je vojnicima glasom koji se ne propituje. Eksplozivna situacija. Lijevo, ispod jednog drveta, kolonom je dirigovao Hamza. Miran, sabran, opremljen. Laknulo mi je. Vidio me je. Mahnuo je kao da želi reći: „Sačekaj, dok ovo malo popusti. Budi miran“!

Trajalo je vječnost. Ma i duže, rekao bih. Pola sata kasnije počeo je „pičvajz“ na Brčanskoj Malti…
Morao sam se vratiti na mjesto mog ratnog rasporeda, a iz „zastave“, stotinjak metara dalje, vidim „mrguda“, oklopnjaka koji je sprečavao da kolona pođe prema Ši Selu. A baš tom trasom sam želio doći do odredišta.
U dobar tren, Hamza je rukom pokazao da nastavim.
– Pusti ga, naš je – rekao je potčinjenom rezervisti.
Kažem, ubrzo je počeo rat, a ja sam već bio na Stupinama.
O tom smo trenutku poslije često pričali.
– Kad sam te vidio u autu, prvo sam pomislio kud sad i ti da se nađeš u ovoj gunguli. Samo sam čekao priliku da te „otkačim“, na tom mjestu samo bi nam smetao! – u svom stilu i kroz onaj zarazni smijeh bi komentirao „predratnu scenu“.

I poslije rata, često smo se vidjali, sretali kojekuda. Nekad i pokraj rakijskog kazana, nekad usput, a najčešće na Susretima Krečana. Bio je redovao sudionik, ne samo zato što je Krečanin, i što je volio Krečane, a i oni njega, nego i zbog toga što je uvijek prihvatao ulogu osobe koja vodi računa da skup prođe kako treba. Da nepozvana osoba ne uđe među slavljenike, da provjeri da li su svi unutra s ulaznicom ili nisu. I da bude na dispoziciji organizatorima i slavljenicima, ako zatreba.
I minulog 9. decembra 2023. godine, bili smo skupa u sali Društvenog doma „Kreka“, na tradicionalnim 45. susretima Krečana. Isti, mršavi lik, brčići, zarazni osmijeh, s Dadom Maršičekom, Borkom Molenhauer, Dervišom Čičkom…Došao je na odavanje počasti Husinskom rudaru, a potom žrtvama fašizma iz dva posljednja rata, kod spomen-obilježja u Kreki. Nakon toga obavezno u „Ječmište“…

Potom, tužna i ružna vijest. Preminuo je 1. januara 2024. godine. Na posmrtnici petokraka, najava posljednjeg ispraćaja sutra, 5. januara u 13 sati, ispred Komemorativnog centra u Tuzli.
Oglasili su se pripadnici manevarske čete „Manevarac“, čiji je bio član. Bit će mu na posljednjem putovanju. Pozivam i Krečane da to urade.

Teško je povjerovati da ga više nećemo viđati, ni u gradu ni na Susretima Krečana, događaju kojem se veoma radovao i koji nije želio propustiti. Ali, eto…

Neka Ti je slava i hvala, prijatelju Hamza Derviševiću. Nedostajat ćeš!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *