Istinita priča: Laga sam da sam trudna kako bi ga natjerala na brak

0
1929

Naš odnos, istina, nije bio kao na početku, ali oboje smo to smatrali
normalnim. Strasti je nestalo, ali veza nam je i dalje bila skladna,
puna razumijevanja i poštovanja. Svjesni da ni jednom paru nakon toliko
godina ne klecaju koljena kad se ugledaju, mislili smo da baš tako treba
biti.

Kako je vrijeme prolazilo, sve smo više razgovarali o braku. Goran me
nije zaprosio romantično, na koljenima, nego je to bio logičan slijed
naše veze. On je načeo tu temu, a ja sam sve češće spominjala veliku
svadbu, djecu. I naši su roditelji, uostalom, očekivali da napokon
kažemo datum.

Nisam tada primijetila da Goran više nije siguran u nas. Tim više što mi
je i dalje šaputao o ljubavi, govorio da ću biti dobra supruga i majka.
Znali smo se dobro nasmijati kad bi njegova majka požurivala vjenčanje.
Oboje smo, naime, zakoračili u tridesete i buduća nas je svekrva
uvjeravala da hvatamo zadnji vlak. Zapravo nam je sve bilo servirano kao
na dlanu. Završili smo studij, zaposlili se i imali smo gdje živjeti.
Čekalo se samo da odredimo taj naš dan D.

Čak da mi je netko i spomenuo njegove dvojbe, ne bih povjerovala jer i
sam je želio miran život sa ženom koju voli i naše troje djece. Oboje
smo se zasitili noćnih izlazaka, glazbe, opijanja s prijateljima. Goran
se nije bojao ni braka ni obveza, no kad danas pogledam unatrag, vidim
da mu je bilo teško odlučiti se i stati pred matičara.

Sada znam i što mu je nedostajalo. U tim kriznim trenucima naše veze u
njegov je život ušetala Višnja, djevojka duge plave kose i očiju plavih
kao nebo. Upoznali su se na poslu i odmah mu se uvukla pod kožu. Goran
nije ni shvatio što se događa, a već je bio zaljubljen preko ušiju. No,
nije znao da je u toj grupi tek primljenih mladih ljudi i Anja,
prijateljica moje sestre. Ne znam si racionalno objasniti zašto sam mu
to prešutjela. Već nakon prvih dana na poslu Anja je govorila mojoj
sestri Ivani kako Goran i Višnja svaku pauzu provode zajedno, pričaju,
smiju se, a on uživa u njezinu glasu, osmijehu, slučajnim dodirima i
mirisu koji se širi oko nje. Kad mi je sestra sve prenijela, bila sam
spremna utrčati u njegov ured i posvađati se pred svima.

– Kako to može raditi? Pa mi smo pred vjenčanjem – grcala sam od boli.

– Budi mudra. Svaki od njih jednom poludi, zato mi žene moramo biti
lukave. Nemoj mu pokazati da znaš što se događa – savjetovala me sestra.

Goran je sve češće bio zamišljen. Što god radio, gdje god bio, s lica mu
nije silazio čeznutljiv osmijeh. Više nego ikad u naših pet godina
ugađala sam mu jelima, darovima, sitnim znacima pažnje. Goran je uživao,
a ja sam zaključila da se naša ljubav nije ugasila.

– Samo nastavi tako i bit će tvoj. Muškarce možda i privlače dugonoge
plavuše, ali njima se ne žene. Za supruge uvijek biraju one manje
upadljive, koje skakuću oko njih – govorila je Ivana.

Tužne nedjelje

Goran je, posebice vikendima, bio uznemireniji nego inače. Tek u
nedjelju predvečer malo bi se smirio jer je, prekasno sam shvatila, znao
da će već sutra biti s njom. Najgore od svega bilo je čuti da ni ona
nije ravnodušna. Vrlo brzo sam si priznala da umiljavanjem neću zadržati
svog muškarca. Dok je Goran dvojio koju će od nas dvije odabrati, ja sam
smislila konkretne poteze. One koji će tu koketu zauvijek otjerati od
mog budućeg muža.

– Čula sam ga kako razgovara s prijateljem. Ne zna bi li Višnji priznao
svoje osjećaje ili mu je pametnije ostati s Majom – pričala je Anja
mojoj sestri.

– Pretvara se u pravog gada – naljutila se Ivana.

– Maju poštuje, a Višnja ga je opčinila. Vjenča li se s Majom, boji se
da će cijeli život žaliti zbog neostvarenog sna. A s druge strane, nije
da mu ništa ne znači tih pet zajedničkih godina, zato tek ne zna što mu
je činiti.

– Ne mogu vjerovati, kako ga nije sram? Oduzeo joj je mladost i sada bi
je ostavio? E pa ne može!

Sestra mi nije prepričala taj razgovor, ali upozorila me da širom
otvorim oči.

– Kad god možeš, dođi po njega na posao, pa zagrljeni odšetajte nekamo.
Nazivaj ga telefonom, iznenadi ga posjetom. Reci da si bila u prolazu i
svratila na kavu. Ta namiguša mora vidjeti da je vaša veza čvrsta –
savjetovala me Ivana.

Slušala sam njezine savjete i nadala se da će Višnja odustati. Lijepo
dotjerana ušetala sam jednom u njegov ured i pred svima ga poljubila.
Vidjela sam da se Goran zbunio, a ona pretvarala da je zadubljena u
papire. Onako usput spomenula sam mu naše skoro vjenčanje, a njegov se
kolega sretno nasmijao i rekao da bi rado došao na svadbu.

– Naravno. Naš će pir biti velik, sve ćemo vas pozvati – rekla sam
dovoljno glasno da i ona čuje.

Uspješno sam se služila sličnim smicalicama i izgledalo je kao da se
Višnja povlači. Istina, Goran je i dalje bio odsutan, sve manje
zainteresiran za nježnosti, ali kad se ta vještica povuče, mislila sam,
sve će biti kao nekada.

Sve njegove dvojbe riješio je trodnevni seminar. Te hladne proljetne
večeri kemija je bila jača od njih i moj je Goran popustio pred
emocijama. Ništa nisu planirali naprosto su se prepustili. Višnja je te
noći zaspala u njegovu zagrljaju, a Goran je prvi put u životu bio
istinski sretan. Nije razmišljao što će biti poslije, želio je tek da ta
noć potraje zauvijek.

– Silno su me boljele Anjine riječi i bila sam spremna odustati.
Povrijedio me muškarac za kojeg sam se namjeravala udati.

– Gotovo je. Ostavljam ga! – histerizirala sam po kući.

– Zar misliš da brakovi opstaju zato što je u njima sve idilično? Prije
ili kasnije svaka žena dobije suparnicu. No one mudre se ne povlače –
naša majka pridružila se Ivani.

Vrijeme zaslijepljenosti

Udruženim snagama uvjeravale su me da boljeg muža od Gorana sigurno neću
naći. Sada prolazi, tješile su me, razdoblje zaslijepljenosti, a kad je
se nauživa, vratit će mi se podvijena repa. Njihove su me riječi malo
udobrovoljile, ali srce mi se i dalje kidalo od boli. Anja je nastavila
pričati i dala mi lažnu nadu.

– Jutro ih je ipak otrijeznilo. Za doručkom je htio priznati Višnji što
osjeća za nju, ali ona ga je sasjekla. Goran je bio dovoljno neoprezan
da je o tome govorio dok sam ja sjedila za susjednim stolom. Čula sam
svaku riječ – pričala je Anja.

– Što mu je rekla?

– Prvo je on njoj rekao da je vaša veza čvrsta, a ona se nasmijala.
Rekla mu je neka tu noć nipošto ne shvati ozbiljno.

– Svidjeli smo se jedno drugome, prepustili se i to je to. Kad se
vratimo, sve će biti kao prije. Ti ćeš ponovo biti sa svojom djevojkom,
a ovo će ostati naša tajna – spustila ga je na zemlju.

Goran je dugo šutio prije nego što se složio s njezinim riječima. Htio
joj je reći da je, usprkos vezi koju ima sa mnom, jako važna u njegovu
životu. I da to nije počelo te noći nego puno ranije. No njezine riječi
“sve će biti kao prije kad se vratimo” zarile su mu se poput noža u
srce. Njihovu romantičnu noć Goran je doživio drukčije. Ali zbog
njezinih je riječi radije šutio nego joj sve priznao. Doma se vratio
drugačiji, danima je bio tužan i zamišljen.

– Ovo je bila kulminacija te strasti i sada sve kreće nizbrdo. Pitanje
je trenutka kada će prestati, zato izdrži još malo – moja je sestra bila
zadovoljna Anjinom pričom.

Pročitajte još:  Najbogatija Srpkinja od muža dobila otok u Hrvatskoj

– Moj je Goran shvatio kakva je ta Višnja. Pogrešno je procijenio
njezino koketno ponašanje, riječi, osmijehe i poglede – i ja sam se
nadala da se bliži kraj mojim mukama.

Odahnula sam kad mi je Anja sljedeći tjedan rekla da su se nakon tog
seminara njih dvoje udaljili. Više nisu zajedno odlazili na pauze, nisu
razgovarali, čak su izbjegavali i pogledati se.

Goran je ponovno bio pažljiv prema meni i to me ohrabrilo. Nagovaranja
moje sestre i majke da se za svog muškarca treba boriti pokazala su se
točnima. Zato sam se pretvarala da ne vidim koliko se bori s vlastitim
emocijama te i dalje slijepo slušala njihove savjete. Svako malo bih ga
uhvatila kako noću šeta po kući ili zamišljen satima bulji u prazno.
Previše je patio za njom, priznala sam sebi, ali ne i njima.

Jednog jutra Goran je otišao ranije na posao i zatekao Višnju samu u
uredu. Sjedila je za svojim stolom i plakala. Kad je čula da netko
otvara vrata, brzo je obrisala suze, ali Goran je taj pokret primijetio.
I zabrinuo se.

– Višnja, što se događa? – upitao je.

– Ništa, zašto pitaš?

– Jer si plakala.

– Nisam.

– Zar meni lažeš? – nježno joj je prišao i uhvatio je za ruku.

– Gorane, ne mogu više ovako. Ne mogu se ponašati kao da se među nama
ništa nije dogodilo – ponovo su joj krenule suze.

Nije avantura

Nekoliko je trenutaka šutjela pa duboko uzdahnula, a onda nastavila:

– Puno mi je značila ona noć. Stalo mi je do tebe i više nego što možeš
zamisliti. Znam da mi ne možeš uzvratiti osjećaje, rekao si da si u
ozbiljnoj vezi, ali boli me. Svaki dio mog tijela umire za tebe –
priznala je.

– Višnja, i ja tebe volim. Nisi me onoga jutra saslušala do kraja.
Prekinula si me u pola rečenice, a želio sam ti reći koliko te volim.

Pogledala ga je, a suze su joj se nastavile slijevati niz obraze.

– Ti si rekla da će sve biti kao prije kad se vratimo i pomislio sam da
si htjela samo avanturu.

– Znaš da nisam tako mislila.

– Sada znam, ali onda sam bio povrijeđen – rekao je i poljubio je.

Cijeli taj dan gledali su se preko stola i smješkali jedno drugome. Ipak
ni prema meni nije bio ravnodušan pa preko usana nije mogao prevaliti da
je s nama gotovo. Bojao mi se reći da je u njegov život ušla druga žena,
a ja sam te njegove dvojbe znala okrenuti u svoju korist.

Danas znam da Višnja nije bila razlog prekida, ali onda sam u njoj
vidjela ljutu neprijateljicu. Kad ju je upoznao, Goran je shvatio da
nije zadovoljan našom vezom jer je odnos bio je monoton, isprazan, a
zajedno smo ostali zbog navike. Zato sada više nisam ogorčena kad se
sjetim što je tih dana govorio o tome.

– S takvim osjećajima ne bi bilo u redu ući u brak. Jasno mi je da nema
jamstva, da svaka ljubav dođe i prođe, ali barem bi na dan vjenčanja svi
trebali biti ludo zaljubljeni. Višnja mi je pomogla da okončam vezu koja
zapravo nikamo ne vodi. Za razliku od Maje, Višnja nikad ništa nije
tražila niti me požurivala. Nekoliko puta mi je ponovila da ja trebam
odlučiti. Jer ne želi da jednog dana nju krivim ako i naša veza ne
uspije – pričao je tada Goran.

Anja je nakon tog razgovora shvatila da je vrag odnio šalu. Odmah me
nazvala i rekla da je sad trenutak za odlučujući korak.

– Ili ti ili ona, razmisli. Inače bi ti već danas mogao doći i reći da
te ostavlja – upozorila me.

– Nisam sigurna. Razgovarat ćemo još jednom kad dođeš do nas – dvojila sam.

– Vjeruj mi, učini to odmah. Govorio je da je vrlo blizu dan kad će
zagrljeni šetati ulicama bez straha da će ih netko vidjeti. Jedva čeka
trenutak kada će s rukom u ruci išetati iz ureda. Sad ili nikad. Moraš
to napraviti – rekla je.

Nazvala sam ga pred kraj radnog vremena i rekla da ću ga nakon posla
čekati ispred ureda.

– Gorane, moramo razgovarati. Nešto važno ti trebam reći – trudila sam
se zvučati uzbuđeno.

Spustila sam slušalicu prije nego što mi je bilo što odgovorio.

Osjetila sam njegov nemir, valjda se preplašio da sam nekako doznala za
Višnju. Kad je pola sata kasnije izašao s posla, već sam stajala ispred
zgrade. Smijala sam se dok mi je zbunjen išao u susret. Nije mogao znati
zašto sam tako dobro raspoložena. Valjda se ponadao da ne znam za Višnju
pa mi je uzvratio osmijeh. Nisam čekala da dođe do mene. Kad sam iza
njega ugledala Višnju, potrčala sam mu u zagrljaj.

– Dragi, jedva čekam da čuješ – povikala sam.

– Pa reci. Što se događa?

– Trudna sam. Imat ćemo bebu. Toliko se radujem, nikad nisam bila tako
sretna – cvrkutala sam.

– Ali kako? Mislio sam da koristiš zaštitu – Goran je bio vidno šokiran.

– Prestala sam. Od tih se tableta deblja, već sam dobila dvije kile. I
zašto si tako blijed? Zar ti nije drago? – glumila sam da su mi se oči
napunile suzama.

– Naravno da mi je drago, samo sam iznenađen – promucao je.

Pat pozicija

Osjetila sam njegov nemir, u grudima ga je stezalo, najradije bi iskočio
iz vlastite kože. Dovela sam ga u pat-poziciju, sad me doista nije mogao
ostaviti jer Goran nije bio muškarac koji će s lakoćom odbaciti trudnu
ženu. Zato sam se pretvarala da ne vidim njegovu unutarnju borbu i
naglas smišljala imena za bebu. Opet sam govorila o svadbi, no nisam
znala da je Goran unatoč mojoj laži o trudnoći ipak razmišljao o prekidu.

– Ljubavi, moramo požuriti. Ne želim biti debela mladenka – rekla sam.

Moj budući muž više nije imao kontrolu nad svojim životom, još manje nad
emocijama. Ja sam bila potpuno zadovoljna jer sam se izborila za njega.
Umjesto da meni kaže da je gotovo, te je riječi izgovorio Višnji.
Plakala je, galamila i naposljetku otvorila vrata i izbacila ga iz stana.

– Da mi se više nikad nisi obratio – viknula je za njim.

Goran je te noći dugo sjedio na klupici ispred njezine zgrade i čekao da
ugasi svjetlo u spavaćoj sobi. Znao je koliko ju je povrijedio. Onako
očajan, mislio je da će mu srce prepuknuti od boli. Nije mu bilo do
veselja zbog vjenčanja, čak ni do bebe za koju je mislio da ću roditi.
Te se noći dobro napio. Bio je toliko mamuran da je ujutro nazvao šefa i
rekao da je bolestan. A ja sam likovala. Bila sam uz njega, kuhala mu
okrepljujuću juhu i pobrinula se da u svakom kutku njegova stana bude
nešto što će ga podsjetiti da će postati otac.

Mjesec dana kasnije smo se vjenčali, no Goran je i dalje tugu utapao u
vinu. Samo pijan mogao se nasmijati i glumiti da je sretan. Priznala sam
si da sam izvojevala Pirovu pobjedu jer moj muž nijednog trenutka nije
prestao razmišljati o Višnji. Čak i kad mi je izgovarao ono ‘da’, pored
sebe je zamišljao nju.

Višnja se također dugo nije oporavila od prekida. Nije ga tražila niti
uvjeravala da su stvoreni jedno za drugo. Ta žena se puno
dostojanstvenije od mene nosila s porazom. Jednog se jutra jednostavno
nije pojavila na poslu. Tražila je premještaj i dobila ga je. Goran je
znao da je to učinila zbog njega jer nije mogla sjediti s njim u istoj
prostoriji. Iako sam je mrzila iz dna duše, toj sam ženi morala priznati
odvažnost. Za razliku od mene, ona voljenom muškarcu nije htjela biti na
putu. Na neki način čak sam joj se divila.

Pročitajte još:  Pismo bivšem: Nadam se da si dobro, ali i da se nikada više nećemo sresti!

Kraj lažne trudnoće

A moj je muž kući dolazio bezvoljan, neraspoložen, vikao je zbog svake
sitnice. Kasnije bi se kajao, osjećao grižnju savjesti što galami na
trudnu ženu. Tri tjedna kasnije trebala sam završiti svoj plan. Bilo je
vrijeme da objasnim zašto je moj trbušić i dalje ravan kao daska.
Nazvala sam ga i plakala. Rekla sam da mi je rano ujutro pozlilo i da
sam izgubila bebu.

– Smiri se, odmah dolazim – rekao je.

– Ne trebaš, Ivana je sa mnom. Upravo izlazimo iz bolnice. Čekaj me doma
– odgovorila sam.

Goran je zgrabio jaknu i izletio iz ureda. Znao je koliko ga u ovom
trenutku trebam. Tih je dana bio uz mene, činio sve da mi olakša bol.
Kad sam hinila da mogu ustati, krenuli smo u šetnje. Prvo one kratke,
oko zgrade, a potom i po gradu. I onda me jednom probolo oko srca jer
pred sobom sam ugledala te duge plave uvojke. Vidio ih je i Goran. Išla
je prema nama i prošla kao da se nikad nismo vidjeli. Osjetila sam da je
moj muž želi zaustaviti, ali Višnja je gledala ispred sebe. Uzdignute
glave, ali ja sam primijetila tugu u njezinim očima. Pričala sam o novoj
bebi koju ćemo uskoro napraviti, no Goran me nije slušao. Nije mogao
izdržati i okrenuo se. I ja sam pogledala u tom smjeru. I Višnja je
stala i gledala za nama.

Na trenutak su im se pogledi ponovo sreli, a onda je svatko nastavio
svojim putem. Ja sam odahnula, ali i shvatila da ću zbog te žene cijeli
život morati biti na oprezu. Od tog se susreta moj muž dugo oporavljao.
Jednog jutra dok se brijao čula sam ga kako razgovara sam sa sobom.

– Koga sam htio prevariti? Maju, sebe, nju? Nikad neću prestati voljeti
Višnju – priznao si je.

Silno su me boljele te riječi, ali ni dalje nisam odustajala od Gorana.
Znala sam da voli drugu, ali ja sam voljela njega. Bila sam mu dobra
supruga i silno se trudila ugoditi mu. Mislila sam da će je s vremenom
zaboraviti. Goran je također bio nježan prema meni, uvjeren kako me
gubitak bebe emotivno shrvao. Koristila sam te trenutke njegove slabosti
i svako malo ponavljala da želim ponovno zatrudnjeti.

– Znaš koliko bi mi to značilo – šaputala sam.

– Zar ne bismo trebali pričekati? Što je liječnik rekao? – opirao se.

– Ne brini, sve će biti u redu.

Moj dobri Goran mislio je da za spontani pobačaj postoji razlog i nije
htio da još jednom preživim agoniju gubitka bebe. Zato je bez mog znanja
posjetio ginekologa. Htio se savjetovati s njim i čuti koliko je nova
trudnoća rizična.

– Vaša supruga je moja pacijentica, ali ja doista ne znam o kakvom vi
pobačaju pričate. Maja nije bila trudna, sasvim sam siguran u to jer je
bila na pregledu prije mjesec dana – šokirao ga je.

Kod ginekologa

Kao skamenjen je stajao pred liječnikom, svjestan da sam sve izmislila
Kad me je toga dana suočio s istinom, prvo sam sve poricala. Tvrdila sam
da me liječnik zamijenio s nekom drugom ženom, a onda briznula u plač.

– Majo, reci mi istinu. Posljednji put te to tražim – zavapio je.

Podigla sam glavu i pogledala ga ravno u oči.

– Istina je. Sve sam lagala jer sam se bojala da ću te izgubiti. Znam za
tvoju vezu s Višnjom. Sve znam od početka, ali sam šutjela. Vidjela sam
koliko ti je stalo do nje. Prema meni si bio hladan. Ja sam te previše
voljela da bih te prepustila drugoj. Nisam htjela da odabereš nju i
nadala sam se da će beba sve promijeniti.

– Koja beba, Majo? Nije bilo bebe – izgubio je strpljenje.

– Nije bilo tada, ali mislila sam, doći će kasnije.

– Točno je da sam volio Višnju, a volim je i danas. Nas dvoje nikad se
ne bismo vjenčali da nije bilo te laži o trudnoći. Kako si se mogla
poigrati s takvim stvarima? – zgrozio se.

– Jer te volim. Shvati to. Sa mnom si bio pet godina, mi smo maštali o
vjenčanju. I sve bi bilo tako da se ona nije pojavila. Nikad neću
dopustiti da odeš drugoj. Ti si moj muž! – izgubila sam kontrolu nad sobom.

Goran je istog trenutka počeo pakirati svoje stvari i sat kasnije vratio
se roditeljima. Smučila sam mu se toliko da više ni minutu nije htio
biti sa mnom pod istim krovom. Tjedan dana kasnije predao je papire za
razvod. Preklinjala sam ga da to ne čini, uvjeravala u svoju ljubav, no
Goran je s gnušanjem okretao glavu od mene.

– Bit će mi bolje samom nego s tobom. Podlo si me prevarila i nakon toga
više ti ne mogu vjerovati – rekao je.

– Bit ćeš sam? Zar je nećeš potražiti? – upitala sam drhtava glasa.

– Ne, jer ona nije kao ti. Višnja je ponosna žena, takvo što ne bi mi
oprostila.

Njegova odluka da bude sam u meni je probudila slabu nadu da će mi se
jednom ipak vratiti. Treba samo pustiti vremenu da splasne gorčina, a
onda ću ga uvjeriti da pokušamo još jednom, hrabrila sam se.

Istodobno, i u Goranu je tinjala nada da za vezu s Višnjom nije
prekasno. Nadao se da bi mu ljubav njegova života s vremenom mogla
oprostiti, a on je bio spreman čekati i cijeli život. Nije ju potražio
sve dok razvod i službeno nije okončan. S tim papirom u ruci požurio je
do njezinog stana. Pozvonio je ponavljajući u sebi što joj sve mora
reći. Kad mu je otvorila vrata, sve je zaboravio. Šutjeli su i gledali
se, a njezine su se oči opet napunile suzama.

– Višnja, moramo razgovarati. Razveo sam se. Maja je lagala, nije bilo
bebe – pričao je u dahu.

Čvrsto ga je zagrlila. Ljubili su se na ulaznim vratima, a kad su
napokon ušli u njezin stan, šapnula mu je:

– Drago mi je da si me potražio.

– Oprostit ćeš mi? – njegov pogled bio je pun nade.

– Jedva sam dočekala da te ponovno poljubim. Dobili smo još jednu
priliku i ovaj put je ne smijemo propustiti. Sada ja želim zatrudnjeti –
uzvratila je.

Nema na silu

Godinu dana kasnije srela sam ih u gradu. Bili su zagrljeni, a pred
sobom su gurali kolica. Višnja mu je, čula sam, rodila kćer. Nisam bila
ponosna kao ona i nisam im mogla uzdignute glave krenuti u susret.
Srećom, bili su toliko zadubljeni u razgovor da me nisu primijetili.
Ušla sam u prvu trgovinu i pričekala da prođu. Pravoj se ljubavi,
shvatila sam, ne može stati na put.

Tih godinu dana bilo je dovoljno da prebolim Gorana. I priznam si da je
bio u pravu. Naša veza doista je bila navika, a ja sam povukla puno
krivih poteza ne bih li je zadržala. Dobila sam što sam zaslužila,
priznala sam si i obećala da nikad više nekog neću pokušati zadržati na
silu. Od Višnje sam naučila da se prava ljubav ne može zadržati lažima,
a kad mi ljubav jednom ponovno pokuca na vrata, znat ću ga voljeti, baš
kao i ona mog Gorana.

(Istiniteprice.com)

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here