ISTINITA PRIČA: Zbog muža pijanca sam se razboljela i više nisam imala snage za život

Moje djetinjstvo bilo je lijepo, ispunjeno dječjim radostima. Život na moru bio je najzanimljiviji ljeti, kada sve vrvi od ljudi. Tada sam sa društvom odlazila na kupanje, a navečer smo se sastajali na plaži i pričali.

Moj prvi momak bio je dečko iz mog susjedstva: Toni. On i ja, još uvijek dvoje djece, držali smo se za ruke i pričali o muzici koja je tada bila pouplarna, te otkrivali čari prve
ljubavi.

– Anna, ti ćeš uvijek ostati moja – zarekao mi se tog ljeta.

I mi smo hodali jedno vrijeme, voljeli se ljubavlju mladih ljudi, sretni
što imamo jedno drugo. Toni je bio lijep, atletski građen i visok, a ja
niska i duge crne kose. Uvijek mi je govorio da sam mu bila najljepša u
društvu i da se zaljubio na prvi pogled. Ti dani moga tinejdžerstva
zaista su bili prekrasni.

Ponekad bi cijelo društvo otišlo malim brodom na izlet na otok i tu smo
se kupali i zabavljali. Noćima smo znali odlaziti u disco u mjestu i
plesati na zvukove omiljenih pjesama. Živjela sam okružena ljudima koji
su me voljeli, prijateljima i prijateljicama te ljubavlju mojih
roditelja. Odrastala sam sretna, radujući se svakom novom danu uvijek
maštajući o budućnosti, ne znajući što mi ona donosi. Bila sam sretno
dijete, kasnije djevojka, koja je voljela život, izazove, koja je
voljela svijet.

Ti dani ostali su mi u srcu i danas. Još uvijek se
sjećam nestašluka u svom djetinjstvu i svih svojih prijatelja iz tih
dana. Kako sam odrastala u djevojku tako sam počela tražiti novo
društvo, iskušavati nove stvari u životu. Moje malo mjesto postalo mi je
pomalo nezanimljivo, tako da sam odlučila upisati fakultet u gradu. S
Tonijem sam se u međuvremenu razišla, bila je to djetinja ljubav.

– Anna – govorila mi je majka – jesi li sigurna da želiš otići na
studij? Znaš, nitko od tvojih prijatelja neće ići tako daleko.

– Mama, sigurna sam – rekla sam joj, jer izgarala sam od želje za nečim
novim. Baš prije studija primila sam poruku. Dolazila je od jednog momka
iz moga mjesta.

– Ne idi Anna, ostani sa mnom, ja te volim. To je bio Lovro. On je bio
zaljubljen u mene već dugo i konačno je odlučio napraviti korak i prići
mi. Lovro mi se ionako nije sviđao i rekla sam mu kako idem na studij, a
on neka me ne čeka.

Moja prva studentska ljubav

Otišla sam na studij povijesti i zemljopisa i bila sam sretna. Konačno
sam živjela sama, u novom gradu. Stekla sam mnoge prijatelje i moj život
tekao je svojim tokom.

– Anna – rekla mi je prijateljica s faksa – Marko se zanima za tebe.
Marko je bio također student, veoma privlačan i lijep. Sviđao se i on
meni i dobro smo se slagali. Na prvom spoju mi je poklonio crvenu ružu i
to mi je pokazalo koliko je pažljiv i osjećajan mladić. Cijelo vrijeme
na faksu, sve te godine Marko i ja smo hodali i dobro smo se slagali.
Voljeli smo jedno drugo, bili smo sretni zajedno. Studij je bio težak,
ja sam izabrala povijest i zemljopis, a on hrvatski jezik.

Međutim, učili smo i polagali ispite i nismo zaostajali sa gradivom, već spremni
izlazili na ispite. Živjeli smo poput svih mladih ljudi koji su jako
zaljubljeni: sitni pokloni za Valentinovo i rođendane i puno poljubaca.
Često smo šetali gradom držeći se za ruke i ljubeći se. Ti dani na
fakultetu bili su mi najljepši dani u životu. Novac nam nije bio
problem, jer oboje smo dolazili iz imućnih obitelji.

Marko mi je priznao da me voli

Roditelji su nam slali dovoljno i lijepo smo živjeli. Jednom prilikom za
vikend Marko i ja došli smo doma. Moja mama je bila presretna kada me je
ugledala, jer nismo najavili dolazak.

– Koje lijepo iznenađenje, kćeri! – rekla je tada. – Baš se spremamo
ručati. Tada joj je Marko rekao:

– Nazovite moje da dođu da ih iznenadim.

I zaista kada su oni ušli na vrata i vidjeli nas vrisnuli su od sreće.
Baš smo ih bili ugodno iznenadili. Ali, vikend je brzo prošao u
prepričavanju dogodovština sa fakulteta i mi smo u ponedjeljak već bili
u gradu.

– Marko, hoćeš li da iziđemo večeras – upitala sam ga jedne subote.

– Pa, može – bio je spreman na izlazak. Te večeri smo se lijepo proveli
u jednom kafiću, cijelo društvo bilo je tu.

– Volim te, Anna – rekao mi je te večeri. Te njegove riječi neću nikada
zaboraviti. Voljela sam i ja njega, ali *sudbina* nam je okrenula leđa i
mi smo se nedugo nakon studija razišli. Još se sjećam dana našega
rastanka. Oboje smo plakali i grlili se ne želeći pustiti jedno drugo da
ide. Život bez njega nisam mogla zamisliti, a on je odlazio zauvijek.
Nisam mogla ne voljeti ga više, bio je sve što sam mogla poželjeti.
Voljela sam ga neizmjerno i htjela sa njim jednoga dana imati obitelj i
djecu.

Znala sam, kada ode, bez obzira na ljubav i obećanja izgubit ću ga
zauvijek. Marko je, naime, dobio ponudu za posao u inozemstvu i
prihvatio ju je. Bila sam neizmjerno tužna. Bio je ljubav mog života,
prvi momak, momak kojemu sam poklonila svoje srce. Ali, morala sam
prihvatiti da on mora ići. Morala sam prihvatiti da ostajem sama i da
moram dalje bez njega.

– Marko – rekla sam mu – ti si mlad, nemoj ispustiti tu priliku iz ruku.
Tako je i bilo. Marko je odlučio otići i zauvijek smo jedno drugome
rekli zbogom.

Budući da je ta veza propala, ja sam se nakon studija vratila u svoje
malo mjesto i zaposlila se u školi kao profesorica povijesti. Živjela
sam za svoj posao, voljela ga i bila sam sretna. Marko se u početku
javljao pismima, ali i ona su počela sve rjeđe stizati, tako da je bilo
najbolje da ga zaboravim.

Onda, kada sam pomislila da držim konce svoga života u svojim rukama
desilo se nešto neočekivano. U našu školu došao je novi profesor.
Šarmantan i lijep odmah je osvojio srca mnogih kolegica ali i moje.
Nažalost bio je oženjen, no nešto me vuklo tom čovjeku i nikako ga nisam
mogla izbaciti iz glave.

Međutim, malo po malo postali smo prijatelji i to smo i ostali. Moram
priznati, još uvijek mi se sviđao, ali to su bila samo sanjarenja i
ništa više od toga. Jer mu nisam htjela razoriti obitelj.

Onda, jednoga dana, kao grom iz vedra neba Lovro me je pozvao na piće.
Nisam odbila jer trebao mi je netko da porazgovaram. I tako, sjeli smo u
jedan kafić i pričali. Toga dana mi je on izrazio svoju ljubav.

– Čekat ću te, Anna, jer te volim.

I kada jednoga dana shvatiš da volim samo tebe tada ćeš mi doći – rekao
je tiho. Nisam znala što odgovoriti na to. Samo sam ustala uz izliku da
je već kasno i da moram poći. Lovro definitivno nije bio ljubav moga
života, ali bio je uporan i ja sam na kraju popustila njegovim
udvaranjima. Viđali smo se često i odlučili nakon nekoliko mjeseci
hodanja da se vjenčamo.

– Prekrasna si – rekao mi je na dan našega vjenčanja, a ja sam vjerovala
kako ću s Lovrom zauvijek biti sretna. “On je dobar čovjek” – mislila
sam. Ali sve ima svoj razlog, pa tako i njegovo ponašanje dok smo
hodali. U to vrijeme bio je pažljiv, osjećajan, volio me je. No nedugo
nakon pira pokazao je svoje pravo lice. Pio je često, još od mladosti,
ali to je krio od mene.

Nisam više imala snage za život

Tek kada smo se vjenčali priznao je da pije. Ti dani bili su mi grozni.
Živjela sam s istinom da mi je muž alkoholičar, netko tko pije stalno i
ne može nijedan posao zadržati.

– Lovro, želom rastavu braka – bila sam sigurna u svoja uvjerenja, ali
ubrzo sam otkrila da sam trudna. Zbog djeteta sam ostala s njim,
prihvatila činjenicu da pije i dugo živjela u suzama koje sam brisala da
ih nitko ne vidi. Nisam bila nimalo sretna. Vraćao se u zora doma, gubio
je pojam o vremenu i često znao reći:

– Kada se sin rodi, tada ću se promjeniti. Obećajem ti to.

Ali sva njegova obećanja pala bi u vodu kada bi otišao i ponovo popio
piće. Nikada za svih tih godina braka nije se sjetio moga rođendana,
nije mi čestitao Valentinovo. I to me je znalo jako povrijediti. Plakala
sam očajna proklinjući dan kada sam se udala za njega. Ali, trebalo je
misliti na sina i živjela sam za to da mu pružim budućnost. I tako,
živeći sa svim tim problemima oboljela sam od depresije. Nisam imala
više snage za život ni borbu. Počela sam se loše osjećati i otišla sam
lječniku.

On mi je predložio jednog psihijatra koji mi je
dijagnosticirao bolest. Ujutro sam nekako ustajala iz kreveta nemajući
volje ni da se počešljam. Kao da više nisam živjela tu, već u nekom
drugom svijetu, kao da sam gledala život kroz zamagljene naočale. Moj
sin Goran je tražio puno pažnje, ali ni uz najbolju volju ja mu je nisam
mogla pružiti. Pila sam lijekove nadajući se da ću ozdraviti. Često sam
plakala kada bih ostala sama doma i često sam se tjerala da napravim
kućanske poslove i skuham ručak.

Jednom nakon što je Lovro došao doma i našao me u suzama, a nisam bila
pripremila ništa za jelo, napravio je scenu i počeo bacati tanjure na
pod. On je bio navikao da mu se uvijek ugodi, a ja nisam imala snage za
život, pa ni zato da spremim ručak.

Na poslu sam otvorila bolovanje i nadala se da će me lijekovi i
razgovori sa psihijatrom izliječiti.

Pročitajte još:  Žena je tvorac ljudske rase. Ona je prvi Guru, prvi vodič i mentor čovječanstva

– Mama, ustani – zvao me jedno jutro moj sin da konačno ustanem iz
kreveta. Bila sam u takvom stanju da nisam imala volje ujutro ustati iz
kreveta. Najviše je patio moj Goran i kada sam to shvatila odlučila sam
se boriti za sina. Malo-pomalo snaga mi se vraćala jer sam imala jaku
volju da ozdravim. Borila sam se sa okrutnom bolešću misleći pritom na
svoje dijete. Borba je trajala neko vrijeme i ja sam ponovo u svom sinu
pronašla smisao za život.

Sve to vrijeme Lovro me nijednom nije upitao kako sam niti me odvezao doktoru. Na mene je često znao povisiti glas, vikao je tako glasno da bi ga i susjedi čuli. A ja tu nisam mogla ništa. I tako, naš brak je trajao deset godina. Nakon što je završio u zatvoru
jer je pijan vozio te udario pješaka, ja sam konačno rekla da mi je
dosta. Plačući me molio da ostanem s njim ali nisam htjela, a ni mogla
više sve to trpjeti. Razveli smo se, naš sin Goran ostao je sa mnom.

– Zbogom Anna – rekao mi je kada se sve sredilo.

– Zbogom – kratko sam rekla i zagrlila sina. Onda, kada sam se najmanje
nadala, u moj život došao je Marko. Ponovno. Naime vratio se i zaposlio
u školi gdje sam ja predavala. Onaj tren kada sam ga ugledala bila sam
presretna. Zagrlila sam ga, još uvijek osjećajući nešto prema njemu. A
kako mi se učinilo, ni on nije bio ravnodušan.

– Anna, idemo poslije posla na piće. Imamo si toliko toga reći.

– Idemo – prihvatila sam poziv. Marko je dugo pričao o inozemstvu, o
poslu, ali je rekao da mu je nedostajala domovina. Zato se i vratio.
Trnci su me prošli kada me je pogledo duboko u oči i nasmijao se.
“Zaista” – pomislila sam – “nikada ga nisam preboljela.” Marko je kao i
uvijek bio pažljiv, ljubazan, a na pitanje jesam li u vezi rekla sam mu
da sam razvedena i sama sa sinom. Na te riječi se ozario.

– Pa, koliko dječak ima godina? – upitao je.

– Trinaest – odgovorila sam. Budući da je već bilo kasno pošla sam doma
opraštajući se od njega riječima: – A, da ovo ponovimo?

– Naravno – nasmijao se. Kada sam stigla doma samo mi je Marko bio na
pameti. Njegov osmijeh, riječi, sve mi je bilo privlačno. Da, on je bio
i ostao moja ljubav. Dugo sam te večeri razmišljala o njemu ne mogavši
zaspati. Sutradan ujutro krenula sam u školu.

Goran se budio u strahu i plaču

Marko je bio prijazan, šalio se i gledao me ravno u oči. Tek tada sam
shvatila da i on mene još uvijek voli. Bila sam presretna, pogotovo kada
mi je to te večeri i priznao.

– Anna, pokušajmo još jedanput. Ja tebe još uvijek volim – rekao mi je.
Naravno, prihvatila sam da ponovo pokušamo i to me je usrećilo. Bio je
drag kao i za vrijeme studija, osjećajan i dobar. Često je pričao o
inozemstvu i koliko je sretan što je napokon doma. Stara vatra se
probudila u nama i osjećali smo da pripadamo jedno drugome. U njegovim
očima mogla sam pročitati ljubav i znala sam da je Marko *moja sudbina*.
Njegov glas, izgled i ponašanje bilo je neodoljivo. Pažnja koju mi je
pružao za razliku od Lovre bacala me njemu u naručje u želji da me
nikada više ne ostavi. Lovrino ponašanje ostavilo je na meni rane koje
su teško zacijelivale, ali Marku sam vjerovala. Znala sam da me on neće
nikada prevariti ni povrjediti. Često smo razgovarali o prošlosti i te
rane su polako zacjelivale, jer Marko me je volio. Bio je spreman satima
me slušati kako pričam što sam sve u braku proživjela, bio mi je i
prijatelj i podrška.

– Anna, nikada nisam prestao misliti na tebe – priznao mi je jedne
večeri dok smo zagrljeni gledali zvijezde. Više ništa nije bilo isto.
Ujutro sam se budila znajući da ću ga vidjeti i da me voli. Mislim da je
Marko moja sudbina. Danas imamo dvije kćeri i sretni smo zajedno. U to
vrijeme on i ja smo dane provodili šetajući prirodom, i ljubeći se poput
klinaca. Bio je i ostao moja ljubav. Ljubav moga života.

Jednom prilikom jeli smo u jednom restoranu kada nam je prišao Lovro. –
Tu si znači – rekao je pijan – umjesto da si doma. I tko ti je taj?

Još je nešto vikao i ubrzo otišao. Ja sam se sva tresla videći ga
onakvoga, pijanoga sa mržnjom u očima. Još za vrijeme našega braka
pravio je scene kada bismo bili na javnim mjestima nazivajući me
svakakvim imenima. Jednom je čak digao ruku na mene i ja sam samo molila
Boga da se nešto desi i da on zauvijek ode iz moga života. Jednom
prilikom bili smo kod prijatelja na večeri i on je pio. Pola večeri je
psovao govoreći kako nisam dobra žena ni majka. U očima njegovim i
riječima osjetila bih često mržnju i bijes koji nisu bili ničim
izazvani. Osim alkoholom. U to vrijeme, dok je naš sin bio još malen
često smo se svađali i te svađe su završavale mojim plačem, jer
provokacije su bile užasne. Noću se Goran budio u strahu i plaču. Odvela
sam ga psihologinji i njene riječi su bile:

– Problem je u vašem mužu. Sve dok se on ne promijeni Goran će patiti.
Vaše dijete ga se boji. Jeste li razmišljali o rastavi braka? – upitala
me na kraju našega razgovora. Tada mi se rastava činila nemogućom. Nisam
znala kamo bih pošla sa malim djetetom. Nije dolazilo u obzir da se
vratim roditeljima, jer oni su mi rekli da to moram otrpjeti.

– Iako Lovro pije on je dobar čovjek. Ti se moraš potruditi da ga
promijeniš – rekli su mi. Ono što sam im rekla kakav je i što nam radi
kao da nisu ni čuli. Za njih je rastava braka bila sramota i žena je
bila ta koja mora podnositi patnju. I zaista, dugo sam se nosila sa
svime, plakala noću, molila ga da prestane piti. Ali, nakon mojih suza
on je bio još gori, izašao bi van i vratio se pijan. Smrdio je po
alkoholu, govorio najružnije riječi najčešće meni, a nekada i sinu.

– Mama, zašto je tata takav? Zašto uvijek viče i razbija stvari? –
jednom me je dijete upitalo. Što mu odgovoriti? Kako dječaku od pet
godina objasniti da mu je otac alkoholičar?

– Tata puno radi, pa je umoran kada dođe s posla – rekla sam sinu tada.
A što se posla tiče Lovro nijedan nije uspio zadržati dulje od mjesec
dana. Stalno je mijenjao posao, nijedan mu nije bio dovoljno dobar,
uvijek je tražio nešto novo. A zapravo je tražio razlog da dade otkaz i
ponovno može piti.

– Treba mi novca – viknuo je na mene jednom – idem van.

– Nemam – rekla sam, jer mu nisam htjela dati zadnju kunu koja mi je
trebala za hranu.

– Znam da imaš – rekao je i počeo prebirati po mojoj torbi. Nisam ništa
mogla. Uzeo je novac i izašao. Goran i ja ne bi imali ručak da nisam
nazvala majku.

– Majko – plakala sam na telefon – nemam da kupim hranu sinu za ručak.

Oprostila sam mu ali nije vrijedilo

Majka nije puno pitala, tek između redaka da li je Lovro potrošio na
piće i došla je kod mene.

– Evo, kćeri. Ali, moraš nešto napraviti. Muž ti pije. Ti moraš utjecati
na njega da se promijeni. Nisam znala što bih joj rekla. Tko bi više od
mene volio da Lovro ne pije, ali promijeniti ga bilo je nemoguće. Ja sam
mu služila samo za pranje i čišćenje i ništa drugo. Odavno već nismo
izašli negdje. Onda, jednom prilikom je rekao:

– Vodim te na večeru. Goran nek’ prespava kod tvojih.

Takva nagla promjena bila mi je čudna, ali nisam mogla skriti radost.

Možda se stvarno promijenio. Već neko vrijeme ni ne izlazi, pomislila
sam nadajući se. Otišli smo u restoran, jedan lijepi restoran sa živom
muzikom. Čitavu večer nije puno pio i bio je veoma pažljiv.

– Znaš, odlučio sam se promijeniti – rekao je tada. Ja sam mu stisnula
ruku, presretna jer je i on vidio gdje ga alkohol vodi. Te večeri sam
pomislila da se ljudi zaista mogu promijeniti i da zlo ne pobijedi
uvijek. Tih dana Gorana je on vodio u šetnje, pomagao mi u kućanskim
poslovima. Možda ipak ima nade za naš brak, pomislila sam tada. Našao je
posao u jednoj trgovini, ustajao na vrijeme i dolazio kući poslije posla.

– Mama, tata nas mnogo voli – nasmijao mi se Goran kada smo šetali
gradom, a on mu kupio sladoled. Čuo je te riječi svoga sina, ali ništa
nije rekao. Sigurno ga peče savijest, rekla sam samoj sebi. Počeo je
primjećivati mene, novu frizuru ili haljinu, činio se kao idealan muž. U
drštvu bi popio jedno ili dva pića i ne više.

– Anna – rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili na terasi – znam kakav
sam bio prema tebi, ali ja sam sada novi čovjek.

Zagrlila sam ga i poljubila. Sve sam mu bila oprostila. Bila sam spremna
prijeći preko svega i voljeti ga ponovo. Ali, on je mene i Gorana ponovo
izdao. Bila je obična subota uvečer. Ja sam kuhala večeru, a Goran se
igrao sa igračkama. Tada je Lovro ušao na vrata.

Teturao je i osjetio se miris alkohola. Počeo je odmah s vrata vikati i
psovati. Goran je briznuo u plač i to ga je još više razbjesnilo.

Pročitajte još:  Predivne koktel haljine za posebne prilike

Počeo je razbacivati stvari po kući optužujući me da sam mu sakrila
alkohol. Na tren mi se učinilo da uopće ne vlada sobom i da je u stanju
tko zna što napraviti. Uplašena za sebe i sina zgrabila sam ključeve od
auta i nas dvoje smo se odvezli k mojoj majci. Cijelim putem Goran je
histerično plakao.

Tada mi je otac rekao:

– Ostani koliko želiš. Vidim tek sada kakav je to čovjek.

Vozio je pijan i ubio čovjeka

I tako, jedno vrijeme smo sin i ja živjeli kod mojih roditelja. Goran
nije uopće pitao za tatu i bio je sretan što ne sluša psovke i dernjavu.

– Kćeri, što ćeš dalje? – upitala me nakon nekog vremena majka.

– Ne znam – odgovorila sam joj, jer stvarno nisam znala kako dalje. Onda
baš za vrijeme toga razgovora zazvonio je telefon. To je bio Lovro.

– Vratite se, Anna – molio me – ne mogu živjeti bez vas. Promijenit ću
se – obećavao mi je. – Čak sam i našao posao – rekao je. Nisam imala
kuda. Spakirali smo se i vratili se doma.

– Mama, vraćamo se tati, zar ne? – kroz suze me je upitao sin.

– Da, tata je sada bolji. Bit će sve u redu – tješila sam ga, ni sama ne
znajući kako dalje. Međutim, stvari nisu krenule nabolje. Lovro je
nastavio starim načinom života opijaući se i trošeći novac koji ionako
nismo imali. Bilo je dana kada sinu nisam imala dati doručak. Tih dana
sam plakala proklinjući sudbinu koja mi je dovela Lovru i kajala se što
sam se za njega udala. Svaki put kada bih rekla da ću ga ostaviti
prijetio mi je da će me naći i dovesti natrag, a jednom je čak rekao:

– Tada ćeš me tek upoznati, zapravo kakav sam!

Nakon takvih razgovora shvatila bih da nemam kuda i da moram trpjeti.
“Bože, do kada ću ovako patiti?” – molila sam Boga ne videći izlaz iz
svoje situacije. Kada je Goran krenuo u školu ja sam nakon što bih
skuhala ručak išla po njega. Lovro nije htio ni da čuje da ode po sina
govoreći da je to majčin posao. Sve te godine braka nije me ni cijenio
ni volio. On je volio samo alkohol, taj porok koji ga je tjerao sve
dublje i dublje u propast. Zdravlje mu se uništilo i doktor mu je rekao
da ako ne prestane piti razbolit će se jako. Ali, on nije slušao ni
doktora niti mene, ni prijatelje. Istina, prijatelja je imao malo, a i
oni što su mu bili prijatelji izuzev moga brata bili su alkoholičari kao
i on.

Onda se desilo nešto strašno. Naime, dok je vozio na putu prema kući
desila se strašna automobilska nesreća. Vozio je pijan i izazvao sudar u
kojem je jedna osoba poginula.

Ja sam bila doma, Goran u školi kada je zazvonio telefon. Obavjestili su
me da je u toj nesreći poginula jedna osoba. Lovro se izvukao sa
nekoliko ogrebotina. Ali, on je bio kriv za nesreću jer je vozio u
alkoholiziranom stanju. Plakao mi je na ramenu poput maloga djeteta
svjestan svega što je napravio kada sam ga došla posjetiti.

– Nisam htio – govorio mi je. – Kriv je vražji alkohol. Dušu mi je uzeo
– govorio je kroz jecaje. Socijalna radnica je dugo razgovarala sa
Goranom. On joj je pričao o svom odnosu sa mnom, sa ocem i o svojim
osjećajima.

– Za vas i Gorana bi najbolje bilo da se razvedete od muža – rekla mi je
tada. Ja sam to vidjela kao slamku spasa i čvrsto se uhvatila za nju.
Bila sam spremna na borbu, najokrutniju borbu da spasim sina. Nakon što
je Lovro osuđen na zatvor pokrenula sam brakorazvodnu parnicu. Meni je
dodijeljen naš stan i to je meni i Goranu bilo dovoljno.

Moja profesorska plaća, sada kada više nije bilo Lovre, bila je dovoljna
da nas prehranim. Kada sam primila rješenje o rastavi i kada je sve bilo
gotovo osjetila sam olakšanje. Noćna mora bila je gotova.

– Mama, hoće li se tata opet vratiti? – upitao me jednom sin.

– Jednoga dana će izaći iz zatvora – rekla sam mu, jer bio je već velik
i zaslužio je da zna istinu. Ne mogu reći da Lovru nisam nikada voljela,
ali ta se ljubav ugasila davno. S njim sam ostajala jer nisam vidjela
drugoga izlaza. U nesreći koju je skrivio jedna je osoba izgubila život
i on će s tim morati živjeti do smrti.

Jednom sam ga posjetila u zatvoru i tada je rekao:

– Alkohol mi nije dao da normalno rasuđujem. Sada vidim koliko sam boli
tebi zadao.

Željela sam tada razmišljati da se promijenio, ali uzeti jedan život da
bi konačno progledao bila je prevelika cijena. Nakon rastave moj život
je ulazio u kolotečinu. Sada sam razvedena – mislila sam – morat ću
znati sama odgajati sina. Razmišljala sam tako, iako sam Gorana ionako
otpočetka odgajala sama. Dugo sam mislila da više nikada neću voljeti i
prekrižila sam muškarce. Živjela sam za svoga sina i bila sretna.

Usreći me, budi moja supruga

Prolazile su godine i Goran je odrastao. Odrastao je u lijepog momka
koji je bio moj ponos i moja sreća. Lovro je nakon nekoliko godina
izašao iz zatvora i pokušao stupiti u kontakt sa mnom. Preko telefona
sam mu rekla: – Ja te ne želim vidjeti, a Goran je odrastao i on će sam
odlučiti želi li se naći s tobom.

Sve te godine dok je bio u zatvoru Goran nije puno pitao za njega, a
sreo se s njim samo jednom. Na njemu su ostali ožiljci iz djetinjsta
koji pomalo zacjeljuju. Ja mu pružam svu moguću ljubav, jer meni je
najvažnija njegova sreća.

Kada sam ugledala Marka na hodniku svoje škole noge su mi se odsjekle.
Odmah sam ga prepoznala. Nije se nimalo promijenio.

– Anna – zazvao me je.

– Marko, drago mi je što te vidim – rekla sam mu. Stara ljubav planula
je pout vatre. Nakon nekoliko susreta gledali smo se kao da smo cijeli
život proveli zajedno. Marko je bio sve što Lovro nije bio. Osjećajan,
duhovit, pažljiv. Bila sam mu zahvalna na podršci i ljubavi, na tome što
je tu uz mene. Prisjetila sam se svega uz njega. Dana kada sam bila
mlada, sretna žena i dana kada sam mislila da ću osvojiti svijet. Naša
ljubav nije se nikada ugasila već je pronašla put da nas opet spoji.

Nakon što su ruže procvjetale, a livade zazelenile, jednog proljeća
Marko me je zaprosio na veoma romantičan način. Odveo me je na jednu
prekrasnu livadu i izvadio lijepi prsten.

– Usreći me, Anna. Budi moja supruga – prošaputao je.

Bez riječi sam ga poljubila, a on mi je prsten stavio na prst. Marko je
nakon brodoloma u mom životu donio radost i sreću! Nas dvoje uplovili
smo u bračnu luku presretni što imamo jedno drugo. I Goranu je Marko bio
drag i podržavao je našu vezu od početka. Prihvatio ga je kao oca i
prijatelja i često mu se povjeravao. Satima su znali pričati o muškim
temama ili su išli skupa u ribolov. Goran je rijetko spominjao svoga
oca, tek ponekad u razgovoru i ja sam znala da bi ga on najradije
zaboravio. Rane koje je Goran imao u djetinjstvu su zacjelile, ali
ožiljci su ostali kao podsjetnik na sve što je proživio sa Lovrom. Zato
je Marko bio dobar i pažljiv i oni se slažu zaista dobro.

Naša kćer Marija rodila se u ljeto kada tisuće cvrčaka pjeva svoju
pjesmu. Rodila se u vrijeme kada ljetni povjetarac miluje lice, a more
priča svoju priču. Dok sam bila trudna s njom osjećala sam neizmjernu
sreću i radost. Na dan kada se rodila moj muž je došao u bolnicu sa
velikim buketom ruža, a kada ju je primio ozario se od sreće.

– Ljubavi, lijepa je kao ti! – uskliknuo je. Mariji su danas četiri
godine i ide na balet. Veoma je talentirana i jako lijepa. Njena sestra
Anja rođena je prije dvije godine. Naša Anja, naša mala princeza.
Osvojila je naša srca i zauvijek postala naša mezimica. Ona je jako
nježna i lijepa i prva riječ bila joj je: “tata”. Marko je veoma ponosan
što joj je to prva riječ koju je izgovorila. On je ponosan na obje naše
kćeri i često kaže da ne može biti sretniji i da ga ispunjavamo radošću
i veseljem.

Goran se dobro slaže sa Markom i polusestrama i mi smo jedna sretna obitelj.

Što se Lovre tiče o njemu dugo nismo čuli ništa, tek da je otišao
zauvijek u inozemstvo. Goran ga rijetko spominje i često kaže da je u
Marku našao oca. Nikada nije poslao ni jedno pismo ili nazvao iako mi
nismo zaboravili te godine s njim. Danas gledamo u budućnost, sretni u
našoj obitelji i što imamo jedno drugo.

Na dan kada sam se razvela od Lovre okrenula sam novu stranicu u životu
i svom i svoga Gorana i neizmjerno sam sretna što je tako. Goran je
odrastao bez oca, ali naučio cijeniti obiteljske vrijednosti i danas je
i sam oženjen. Njegova supruga Tea je prekrasna žena koju obožava i s
kojom je sretan. On često kaže da život ponekad pomiješa karte, ali na
kraju se sve ipak posloži. On i Tea čekaju sina koji će biti kruna
njihove ljubavi i sreće, mali simbol borbe sa okrutnim svijetom.

Ja, pak, odgajam svoje dvije curice s ljubavlju i pažnjom i svake noći u
molitvi zahvalim Bogu što imam Marka i na sreći koju sam s njim pronašla.

(Istiniteprice.com)

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here